Žigovi su naši tragovi
Planinarskim stazama
Brojač posjeta
162811
Arhiva
« » lis 2006
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Anketa
Koji je ljepši vidikovac












Blog - listopad 2006
petak, listopad 13, 2006
Napeto pratimo prognozu već danima. Velebit je ćudljiv i treba biti oprezan. Uspoređujem nekoliko prognoza i odlučujemo se. SMS-om šaljem rezervaciju dežurnim planinarima na Alanu. U srijedu 13:00 je pokret. 

Rožanski vrh sa Seravskog

Vozimo se za Senj i Sveti Juraj, pa preko Oltara (putokaz Turin Ski Krč) na Krasno i šumskom cestom za Štirovaču. Očekujem kamione, na što su nas upozorili, radni je dan, pa vozim 30 km/h. Na raskršću ceste za Zavižan i ulazu u NP Sjeverni Velebit stajemo pred informativnim panoom i kartom. Je li to bila intuicija, ali upravo se spušta uskom cestom šleper s trupcima. Malo ima ovakvih proširenja za mimoilaženje. Planinarska “Careva kuća” na Begovači je zatvorena, na Mrkvištu također. Tu skrećemo na bijelu cestu za Alan, a asfalt nastavlja još 3 km do Štirovače. Od Krasnog do Alana smo vozili jedan sat, puno za 35 km, ali po planu. 

Seravski vrh

Upoznajemo se s dežurnim planinarima, domaćinima, Irenom i Štefom i bretonskim goničem, kujicom Dinom. Predlažemo da nas smjeste u sobicu do kuhinje, ali Irena nam nudi “Predsjedničku sobu”. Za taj izbor smo joj zahvalni, jer nam je bilo ugodno toplo na spavanju, soba je iznad kuhinje. Kad smo se smjestili stižu dva Šibenčana istog imena i prezimena,  koji vole gaziti Velebit. Zapričali smo se i skoro zakasnili na zalaz. Žurimo na poziciju. Rab i dio Paga s Lunom se vide, ali ostalo zbog sumaglice ne, pa i sunce ranije nestaje. Javljamo se djeci, da ne brinu. U toku večere dolaze tri Slovenca, od kojih je jedan već godinama na Rabu. Ivo, rodom s Bleda, vodi eko park “Zidine” u Loparu, jedini takve vrste u Hrvatskoj. Naravno, to i arheologija na Rabu, pa gljive, Hajdučki kukovi i lepeza tema razvila se u toploj kuhinji planinarske kuće na 1340 mnm. Dižem se u 4. Moram u šetnju. Noć obasjana mjesecom, a zvijezde me podsjećaju na Sv. Lovru. Noć prije, u to doba, je medo čitao kartu na panou pored kuće, kažu. Buđenje sa suncem. Vidik iz kreveta na more. Vani je mraz i temperatura od –10C. Štef kaže da je Vukušić na Zavižanu mjerio 5 stupnjeva, ali u kući. Nema vjetra. Kava, čaj i malo peluda je doručak. U 9 se pozdravljamo sa Šibenčanima, njima se približio odlazak nakon četiri dana na Alanu, a Ireni poručujemo da se vidimo oko pet popodne.

Veliki Kozjak s Krajačevog kuka

Krajačev kuk


 
Mraz je na livadama, a mi smo već u kratkim rukavima. Jedva čekam da stignemo do prvog vrha iz plana. Seravski vrh (1661 mnm) je osunčan i izgleda jako pitomo. Ostavljamo ruksake na putu. Otvaraju se kukovi, prema moru preko kamenitog Rožanskog vrha je maglica, a prema jugu se ne može snimati zbog sunca, ali vide se masivni vrhovi južnog Velebita. Prema sjeveru se ocrtavaju Balinovac, Veliki Zavižan, Vučjak, niz Rožanskih kukova s Gromovačom, Pasarićevim kukom, Crikvenom i tu na dohvat Krajačev kuk. U blizini je i Goli vrh, koji sa svojih 1669 metara i blagim padinama skoro ne upada u oči, jer desno u daljini se vidi kamena kapa Velikog Kozjaka (1625 mnm). Neke kadrove ostavljamo za povratak, kad sunce promijeni položaj, a sad nam pozira mjesec. Šumovitim bokom Golog vrha približavamo se Krajačevom kuku. Prvo raskršće staze za Lubenovac i odvojak za kuk prolazimo. Na drugome skrećemo. Ponovo ostavljamo ruksake i štapove. Penjanje od pola sata do vrha ne izgleda strašno. Iz šume izlazimo na stijenu. Do sada je sve bilo dobro, ali dalje ne izgleda tako. Hrbat po kojem idu oznake nije simpatičan. Kleka je jedino osiguranje, a lijevo i desno se ruši. Skupljam hrabrost i nastavljam, na mjestima četveronoške, ne gledajući u provaliju. Planinarka je pratila moj pothvat i snimila foto strip. Ovaj kuk nas je koštao sat vremena. Osvježili smo se, pojeli pločicu i nastavili. Sljedeća etapa je do Crikvene. Konfiguracija staze se mijenja. Sad više nije ravna niz-uz-brdica. U podnožju Crikvene, glatkog monolita, snimamo figuru žabe, jedine izbočine na stijeni. Penjemo se stepenicama kroz “Crikvena pass” (op. autora ovo je ®). Najatraktivniji dio staze je pred nama. Provalija s jedne, stijena s druge strane, pa provalija s obje, i tako do Rossijevog kuka i novog prijelaza. Na poučnom panou čitam “Jelar breča”. Sad znam što je to, poučili su me. Kad se otvorio Pasarića kuk, odahnuli smo. Cilj je tu, Rossijevo sklonište. 

žabac na Crikveni



Rossijevo sklonište i Pasarića kuk

Pet sati nam je trebalo, a upute kažu tri sata, jasno bez usputnih vrhova. Izotonični napitak i pločice za obnovu. Upisujemo se u dnevnik i čitamo utiske. Žiga nema, nekome je suvenir, nama su snimke za uspomenu. Premužićku smo gazili od Zavižana do Rossijeve, a sad i od Alana. Kad bismo imali šofera da nas ostavi na Oltarima, pa nas pokupi na Štirovači nakon par dana. Svita se povećava, snimatelj, šofer, tko nam još treba? Na povratku imamo nekoliko mjesta za foto-session, sunce je promijenilo položaj. Koliko će nam trebati do Alana? Zamišljamo ručeru na klupi ispred kuće obasjane suncem. U podnožju Seravskog vrha snimam panorame kukova. Istočno se ističe travnati vrh Goljaka, samo 1605 mnm, i Golića ispred njega, idealno za jednu šetnju od doma. Postaje hladnije. U podnožju Alančića snimam sipinu, interesantan kadar. Dan je bio za pamćenje. Vedro, bez vjetra, toplo, u ovo doba godine ne može biti ljepše. 

Goli vrh s Premužićeve staze



Nešto prije 18:00 stižemo, nakon tri sata. Presvlačenje, pranje i gozba. Šetnja na vidikovac za Rab, kičasti zalaz i na domet mobilne mreže. Slikam profil “biste” medvjeda uz zalaz sunca s idejom da tu podvalu pošaljem prijateljima uz poruku “pozdrav s Alana”. Irena nam je pripremila palačinke, naravno s domaćom marmeladom. Možete li zamisliti velebitske palačinke? Šteta što sam se najeo prije, jer napravila je pun bratvan. Večeras smo ranije na spavanju, umor i emocije su nas svladali.
Budi se petak 13. Kroz prozor se vide oblaci nošeni burom. Nije hladno kao jučer, 50C. Spremamo se za doma. Hoće li biti bliskih susreta s kamionima? Datum je simboličan. Nešto bi se moglo dogoditi. Opraštamo se s dežurnim planinarima, uz obavezno “vidimo se!”. Niska naoblaka nas je pratila cijelim putem do Krasna. Svetište na brdu ima prekrasan vidikovac na Velebit, ali ne danas. Nastavljamo za Kuterevo, iako nam nije bilo u planu. Jesenje boje nas zaustavljaju nekoliko puta. 

sipina na Alančiću

Flora je raznolika, ne prevladava ni jedna vrsta, a svaka ima svoju boju. Zadnju memoriju na kartici trošim na medvjede, Janja Zora i Mrnjo Brundo. U povratku tražim espresso, fali mi, i tako sve do Jurjeva. Na rivi uz kavu privikavamo se na novu temperaturu i 0 mnm. 

Mrnjo Brundo

Do Rijeke smo vozili bez problema, nema kolona, iako je bilo kamiona, ali ne i šlepera s trupcima. Kad smo se raspakirali, šok! Ostavili smo cipeletine na šoški (ovo me podsjeća na Armiju). Alzheimer mi skriva stvari po kući, ali nisam očekivao da me prati na Alan. Planinar je zaboravio cipele, ajme sramote! Zovemo Marina i Dijanu iz Rijeke. Imamo sreće, upravo se spremaju za dežurstvo na Alanu. Petak 13. je ipak dobro završio.

drifter-dnevnik @ 08:43 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, listopad 7, 2006
Cijelu ovu godinu držim Viševicu u rezervi. Prošli put nam je ostao u sjećanju naporan i dosadan uspon kroz šumu po vlaci. Od Liča nije ništa zanimljivija staza, a ostali pristupi su predugi. 

veliki buzdovan, jestiv

marka s nadstrešnicom

Krećemo od Vagabunda “Nebeskom stazom” broj 5. Prtimo se nesimpatičnom vlakom i nema se šta opisivati sve do raskršća, sad već četverostrukog. Desno ide Petica na Strilež, lijevo na vrh Viševice, a ravno stara staza za vrh pored nepresušnog izvora Plavuš. Pri vrhu nailazim na hrpice brabonjaka, friško. Mora da smo ih potjerali, jer smo bili glasni. Nagrada je na vrhu. Jedan od najljepših vidikovaca. Dva sata nam je trebalo. 

vidik na Medviđak i Kobiljak

vrh Viševice

Pojavile su se i jesenje boje, pa su kadrovi, naročito prema Bitoraju, obojeni u crvenosmeđe tonove. Svaki vrh prepoznajemo, a naročito nedavno osvojene Samarske i Bijele stijene. Prema jugu i jugoistoku je slabiji vidik zbog sunca i maglice. Usprkos Burnom Bitoraju, danas je bonaca. Livada na 1428 mnm je idealno mjesto za kaloričnu marendu. Jedino što kvari ugođaj su rđave kante za dnevnik i žigove, koje više ne služe svrsi. Nema nigdje oznake visine, a ime vrha je na metalnoj šipki – nosaču nove kutije, koji je žicom vezan za slomljeni betonski stupić. Napravio sam jedan snimak te “instalacije” za uspomenu, ali ispao je ružan. Dva žiga u dnevnik, koji je sad već dio priručne biblioteke uputstava, dnevnika i karata stalno u ruksaku. Preko sat vremena smo se zadržali na vrhu, jednostavno nam se nije dalo napustiti ovu livadu. 

Bitoraj

vidik na Zagradski vrh

Povratak je bio novom dionicom “petice” po hrptu. Izbjegli smo strmi spust do izvora i divili se grbavim deblima bukve i javora. 



U Vagabundu sam pitao gazdu da li poslužuje na Viševici ili Zagradskom vrhu. Spremno je odgovorio “dogovorit ćemo se”. To je bilo u 15:00. Gladni i žedni navalili smo na delicije. Sve na plati nam je pasalo, naročito polpete od koprive i male kobasice na žaru. Kad smo sve polizali nismo mogli disati. I zbog ovog Viševica nije zaslužila biti u rezervi. Gazda, koji je markirao dosta toga, sugerirao nam je izlet na Sitovnik i Veli Rujnik na “četvorki”. Veliki Smolnik iznad Breze je markiran, pa sad imamo tri nova vrha za uspinjanje.
VU=2:00, DP=6km, VR=600m, T=SN
drifter-dnevnik @ 09:12 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
TagList
Index.hr
Nema zapisa.