Žigovi su naši tragovi
Planinarskim stazama
Brojač posjeta
162798
Arhiva
« » lis 2010
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Anketa
Koji je ljepši vidikovac












Blog - listopad 2010
subota, listopad 23, 2010
Tuščak, Vučica, Kičer i Pljovica

Prije tjedan dana smo bili u Samoborskom gorju. Magla i kiša, takvu jesen nismo željeli. Pleševicu smo jedva našli, a s Lovnika ne znamo da li ima vidika. Gostoprimstvo u Gostinjcu Sv. Bernarda je jedino lijepo što nam se dogodilo. Bolje reći bilo je nezaboravno. Već i samo ime sve govori. Zaštitnik planinara nas je ugostio u toplom boravku, a mi mokri, gladni i žedni. Zahvalni smo Bratovštini.



Rabuzinski krajolik



Jesenje boje





Ova markacija vodi do kamina

Ove nedjelje sve je bilo drukčije. Jesen je pokazala svoje boje i plodove, raskošno. Kretali smo se u Samoborskom i djelomično u Žumberačkom gorju. Gor pa dol i ispenjali smo četiri brda.



Sa staze za Kostanjevec



Nema vidika, ali su boje





Griva ili prstići, ne beremo ni jednu iz tog roda



Na vrhu Tuščak 602 mnv

Uživali u Rabuzinskim pejsažima. Skupljali kestene i orahe. Prolazili autohtonim mjestima načetim vikendaštvom i obnovom. Slušali njihov govor, samoborski dijalekt kajkavskog narječja, bilo je malo obostranog nerazumijevanja. Htjeli smo otkupiti padelu na tronošcu s gulašom od veprovine, divljih kobasica i još nečeg.



Šarena gnojištarka, zaštićena



Staro deblo



Samoborski pejsaž



Standardna ekipica na vrhu Kičer 753 mnv



Tuščak s padine Kičera



Ovdje se kaljužaju, mora da su u blizini, a i čeka je tu



Crkvica u Kravljaku



Krajolik kod Kravljaka



Kraj lugarnice u Glažuti

Slijedeći vikend opet namjeravamo u ove krajeve, u nastavak upoznavanja. Hoće li se poklopiti svi ti uslovi za ugodan i zanimljiv doživljaj?

drifter-dnevnik @ 16:58 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 10, 2010
Ljuti kamen

Probudili smo Mikija da nam skuha čaj. Rano smo krenuli, jer planiramo hodati oko pet sati, ručati, spustiti se do auta u Gornje Sitno i put do Rijeke.



Planinarski dom Umberto Girometta



Smjer kretanja



Vidik na Kaštelanski zaliv



Putokaza svuda



Sve širi vidici

Staza vodi kamenjarom, tu i tamo grm makije, monotono. Kad smo se počeli penjati postalo je zanimljivije. Otvaraju se vidici na Kaštelanski zaliv, Brački kanal, za neke daleke vidike smeta maglica nad morem. Mora da je Špiro nešto stavio u kupus, jer smo lako došli do Vickovog stupa. Nije htio odati recept. Ljubljan prema sjeverozapadu izgleda blizu. Preko Kabla i Kozika vidi se Biokovo. Kamešnica se pruža sjeveroistočno. Kod metalnog skloništa pauza za "foto session", jer je vrlo atraktivno, i kratki predah.



Ljubljan prema sjeverozapadu



Ekipica kod Vickovog stupa 1325 mnv



Vidik prema Kamešnici



Vidik prema Velikom Kablu i Koziku



Na grebenu

Po stjenovitom grebenu nastavljamo prema Velikom Kablu ili Ljutom kamenu, najvišem vrhu Mosora. Za manje od sata, uživajući u vidicima, došli smo do križa na Kablu.



Po grebenu



Veliki Kabal 1339 mnv



Vidik na šiljati Kozik



Vickov stup s Velikog Kabla

Zbog šiljatog vrha smatralo se da je Kozik najviši, a i izgleda tako na prvi pogled. Izdaleka se čini opakim, morat ćemo se jednom i na njega popeti. Sve sam "snimio" i biti će lako isplanirati slijedeći posjet Mosoru.



Padina Velikog Kabla



Raskrsnica

U dom smo se vratili nakon 5 brutto sati, sve po planu. Puno naroda oko i u domu. Morali smo čekati red za ručak. Špiro je opet skuhao neku čaroliju.



Povratak



Građena staza iznad Gornjeg Sitnog

Spustili smo se u Gornje Sitno jedva natrpali stvari, ukrcali se u auto i krenuli prema Rijeci.
Nakon tri sunčana dana, šest  vrhova jedan ljepši od drugog, dva planinarska doma s dobrom kuhinjom i simpatičnim domarima, vraćamo se kući.
Hrpa uspomena, panorama Trogira, vidici na Kaštele s Malačke i Kozjaka, zalaz sunca pod Koludrom, tvrđava Klis, vidici sa Sv. Jure sve do Visa, sanjana Omiška Dinara, Vickov stup – vrh, vidikovac i sklonište, najviši vrh Mosora Ljuti kamen, ostati će zauvijek u našem sjećanju.

drifter-dnevnik @ 16:14 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, listopad 9, 2010
Omiška Dinara
Više puta smo prošli kroz Omiš i gledali Dinaru. Jednom nije bilo vrijeme za planinarenje, a obično smo negdje žurili. Cijeli ovaj kraj zaslužuje posjet i obilazak, a Dinara pogotovo, svojim izgledom, položajem i poviješću.
Nakon što smo dan ranije obišli Kozjak, prespavali u planinarskom domu Putalj, ujutro bili na Sv. Juri, šetali Kliškom tvrđavom, krenuli smo prema Omišu da bi ispenjali Dinaru.



Početak uspona u selu Čečuci



Vidik sa staze na Omiš i vrh Mošnicu 594 mnv



Malo smo se penjali i slikali



Sad se vidik proširuje



 Iz centra Omiša uskom i strmom cestom za Borak došli smo do napuštenog sela Čečuci. Tu smo parkirali na mjestu gdje se jedva može okrenuti. Očekuje nas dva sata uspona. Vedar dan bez vjetra garantirao je planinarenje s dobrim vidicima. Stalno sam se okretao i snimao. Panorama Omiša i u daljini Splita, Kaštela i Kozjaka kao da me opčinila. Sve do skloništa Imber otvoren je vidik u tom pravcu, a borova šuma štiti od sunca i vjetra, ne samo planinarsko sklonište nego i lovačku kuću koja je malo dalje pod stijenom.



Lovačka kuća



Planinarsko sklonište Imber na Rašeljki



Do vrha 0:45

Nakon razgledavanja i slikanja trebalo nam je još 0:45 do vrha Kula 864 mnv. Zabavljeni ovjeravanjem dnevnika, nedavno postavljenim žigom na stijeni do vršne kamene piramide, primijetili smo dim tek nakon zavijanja vatrogasne sirene. Srećom bio je to samo manji požar.Kao što se moglo očekivati vidik je otvoren sve naokolo. Već razmišljamo o ponovnom penjanju na ovaj vrh slijedeće godine u svibnju za Dan hrvatskih planinara. 



Mošnica, Perun i Split u daljini



Mosor s vrha Kula



Ovjera dnevnika, dim požara iz podnožja



Rogoznica s vrhom Kozji rat 788 mnv, u pozadini Biokovo



Kula 863 mnv, najviši vrh Omiške Dinare



Mikrofon sunčanice - Macrolepiota procera



Tragovi požara 2003.



Čečuci

Žurimo natrag da stignemo u planinarski dom Umberto Girometta na Mosoru prije mraka. Od Omiša do Gornjeg Sitnog vozimo se preko pola sata zavojitom cestom 20 km. U 18:15 krećemo za dom do kojeg nam treba oko jedan sat. Domar Špiro nas je dočekao, rasporedio u sobu i pozvao na večeru. Pričali smo o planovima za sutrašnji dan i promijenili smo smjer kretanja prema njegovoj preporuci, od doma na Vickov stup pa na Veliki Kabal i natrag do doma, zanimljivom kružnom stazom. Slijedilo je brzo spavanje.



Kaštelanski zaliv sa staze za pl. dom U. Girometta 

drifter-dnevnik @ 08:46 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 3, 2010
Čekali smo povoljne uvjete za ovu avanturu. "Samo za iskusne planinare" piše na početku! Kad je suho puno je zmija, a kad je puno vode ne može se proći, sve je to uvjetovalo izbor trenutka. Dojave iz Starigrada u zadnja tri vikenda nisu bile dobre.



Ekipa: Konvalarija, Superb111, moja planinarka i rapska Zdenka

Trebali smo krenuti s dva auta, ali broj kandidata se smanjio. Jedan bi auto ostavili na ulazu u Veliku Paklenicu, a drugi u Selinama kod novog ulaza u Malu Paklenicu. Pitanje je bilo sada odakle da krenemo. Odlučili smo da idemo "uzvodno", po kanjonu do uspona za Lekine njive, po visoravni kroz Jurline, nekoliko starih i, osim jedne, napuštenih kuća, do sedla kod Anića kuka i strmim spustom na put kroz Veliku Paklenicu. Od ulaza 1 vodi poučna i biciklistička staza dužine 4 km do ulaza 2. Od ulaza do ulaza planirali smo 6 netto sati hoda, a onaj zadnji "biciklistički" dio smo prošli za 0:45.



Početak kanjona Male Paklenice



Mrazovac - Colchicum autumnale





Markacija Pakleničkog planinarskog puta

Kasnili smo s polaskom, bilo je već 10:45. Dan prekrasan, vedar, bez vjetra, iako nam to ne bi smetalo, topao, to bi nam moglo smetati, ali bili smo u hladovini kanjona. Nismo ni ušli u kanjon već smo preplašili jednog gada. Početak je bio lagan. Staza ide malo lijevom, pa desnom stranom, ne može se reći obalom kad nema vode, a djelomično i koritom. Tako je prošao prvi sat, a onda je počelo sa sajlom, zaglađenim gromadama, koje ne možeš zaobići. Kanjon se sužava, bočne stijene su sve strmije, "staza" se sve više penje. Markacije su svuda, a skoro da ne trebaju. Sustižemo Austrijanku, kojoj smo se čudili kad je požurila sama već od ulaza. Odustaje, kaže da su joj kratke noge za preskakanje ovih prepreka, a htjeli smo joj pomoći.



Malo sajle



Malo mora



Puno gromada



U kanjonu

Srećemo grupu Čeha u spuštanju, krenuli su obratnim smjerom. Kažu da su bili na Durmitoru, Biokovu i nakon ovog idu doma.



Kapljarka 



Puniona boca

 



Najteži i najljepši dio 



Psihološka pomoć

 









Desno Orljača, lijevo Mala Paklenica



Pokazna vježba

Nakon dva sata dolazimo do Kapljarke, špilje u kojoj stalno kaplje, gdje možeš napuniti dobru vodu. Do spoja dva kanjona, potoka Orljače i Male Paklenice, trebalo nam je tri sata. Tu se kanjon mijenja, bokovi su blaže nagnuti, šuma se spušta do šljunkovitog korita. Na jednoj krivini je sajla za forsiranje bujice. Vježbamo prijelaz i zaključujemo da bi imali mokre stražnjice. Uskoro izlazimo iz korita i počinjemo uspon na Lekine njive. Zaslužili smo odmor i dobru marendu, posebno palačinke "Veliko Rujno" naše rapske Zdenke.



 Kanjon Male Paklenice s vidikovca kod Lekinih njiva 



Ovaj Brundo se najeo drenjula 



Jurline 



Veliki Golić s prijevoja kod Anića kuka

Prvi put sam prošao ovaj kanjon i podsjeća me na kanjon Mudna dol, od Grobničkog polja do Gorničkog, po dužini i težini, jedino što je ovaj drugi nešto uži tako da se ni nebo ne vidi u središnjem dijelu.



Cirrus fibratus

Ako planinarenje podrazumijeva čovjekove aktivnosti vezane uz hodanje i penjanje u planinskim predjelima, onda je to samo djelomično slično. Ovo je drukčiji izazov, savladavanje prepreka, avantura u nepoznato, nema tu nikakve planine, na kraju kanjona nema vrha, nema vidika, ali ljepote ima na svakom koraku, klisura, ogromne stijene, kameni eksponati, šljunak raznih boja, sve je to dugo i polako oblikovala voda.



Zalaz, kod ulaza 1

Staza dalje vodi preko visoravni do prijevoja kod Anića kuka, gdje se spuštamo do građene staze u Velikoj Paklenici. Kad smo stigli na ulaz sunce je zalazilo, kameni vrhovi su bili narančasto obojeni. Do Selina smo, kroz sela Škiljići, Jurline, Jusupi i Jukići, hodali po mraku, ta zadnja dionica je bila najteža kao i obično.



Kod ulaza 2, kraj izleta 

drifter-dnevnik @ 15:32 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
TagList
Index.hr
Nema zapisa.