Žigovi su naši tragovi
Planinarskim stazama
Brojač posjeta
162801
Arhiva
« » lis 2011
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Anketa
Koji je ljepši vidikovac












Blog - listopad 2011
nedjelja, listopad 30, 2011
Knežićevom "Majstorskom cestom"



Josip Kajetan Knežić 1786 - 1848 ®



Cesta od Sv. Roka je odlična

Kad sam se pripremao za izlet na Tulove grede tražio sam prilaze autom. Jedan prilaz je od Obrovca, drugi od Sv. Roka i novoprobijeni od Libinja. Raspitivao sam se, "guglao" i otkrio da se radi o Knežićevoj cesti. Graditelj planinskih cesta major Josip Kajetan Knežić trasirao je novu cestu od Obrovca do Malog Alana, u to doba granice Dalmacije i Hrvatske, a zatim i nastavak prema Svetom Roku. Otvorenje te suvremene komunikacije proslavljeno je na velikoj svečanosti 1832.



Granični kamen na Malom Alanu





Damir Tomljanović Gavran





Slika iz 1832 s otvorenja "Majstorske ceste" ®



Spomenici iz 1851 i 1867

Cesta se penje na Mali Alan 1044 metra s usponima do 5,5%. Od 2007.  proglašava se kulturnim dobrom i zaštićena je Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Vjerujem da će se ova "Majstorska cesta" čuvati i održavati pogotovo što se na nekoliko mjesta urušava. Od Svetog Roka do Malog Alana vozili smo 11 kilometara, oko tri km asfaltom i ostalo dobrim makadamom. Granični kamen je još na svojem starom mjestu iz 1832. godine. Do burobrana na visini od 850 mnv, gdje počinje staza za Tulove grede, ima još 10 kilometara. Parsto metara u nastavku je kapelica, spomenik poginulim braniteljima iz domovinskog rata, i vidikovac na Obrovac, Novigradsko more i sve do Zadra.







Crkva Sv. Franje

 Cesta se počinje spuštati. Na nekim mjestima je voda odnijela šljunak i napravila jarke. Do crkve Sv. Franje na oko 700 metara ima još 2-3 kilometra. Nakon još jedne velike serpentine dolazi se na asfalt iznad tunela. Do raskršća na cesti Gračac – Jasenice bilo je ukupno 38 kilometara. Za cestu prema Libinju savjetovali su nam "bolje ne, jer je izlokana, jedva prolaze terenci".

U minskom polju



Kad smo došli

Nekoliko vikenda smo odgađali ovaj izlet zbog bure i kiše. Kroz Liku sve do Sv. Roka pratila nas je magla i niska naoblaka. Pouzdali smo se u dobru prognozu. Na najvišoj točki ceste, na prijevoju Mali Alan, dočekalo nas je sunce. Ugodno je hladno sa slabim vjetrom. Prolazimo burobran da bi došli do kapelice i vidikovca. Metalna rešetkasta vrata iskrivljena, natučena, nagađamo da li od bure ili od noge. Poštovanje Gavranu, Marinu i svima koji su se žrtvovali za Hrvatsku na obroncima Velebita.









Markacija

Počinjemo uspon po travnatoj padini. Oznake su dobre. Ispred nas poznate stijene. Gledam ih i divim im se uvijek u prolazu s nove i stare ceste. Iz rđavosmeđe trave uzdižu se bijele stijene, buket kamenih figura, vjekovima obrađivane, prane, brazdane i glađene. Nalazimo neku sličnost s Dabarskim kukovima, ali ipak unikatne i prepoznatljive Grede. S obje strane staze upozorenja su na opasnost. Straha nema, samo oprez. Stalno pronalazim nove kadrove, forme, figure, boje, sjene. Ovdje se priroda zaigrala. Zastajem, okrećem se, upijam. Svakim korakom novi doživljaj. Nadnaravna ljepota izaziva uzbuđenje. Osjetila kipe. Čitao sam o legendama, govore o zmajevima i nevidljivim vilama. Počinjem vjerovati, jer je to pravo mjesto. Jato crnih čavki dočarava mistiku mjesta i trenutka.



Ovo nije pečat





Najviše snimana stijena





Novom sajlom u dolac





Uspon



Do ovdje smo došli



Radosna ekipica



Izmamilo ga sunce (® Zvone)

Za manje od sata dolazimo do kutije, kontrolne točke nekadašnje obilaznice "Po planinama SR Hrvatske". Žiga odavno nema, mogao bi opet biti. Po novopostavljenoj sajli spuštamo se u nepoznato. Vidim utabanu stazu, markacije nema. Biram smjer uspona po golim stijenama. Preplašio me poskok i sam preplašen. Sunčao se. Lijeno se povlači. Na vrhu uspona, gdje se otvara goli glatki vrh sa zastavom, odustajemo. Nismo znali kako dalje. Dvije-tri marke i komad sajle dobro bi došli.









Odrezano nožem



Oaza



Tulove grede



Odmorište Marune



Iznad tunela Sv. Rok

Na povratku stajemo kod crkve Sv. Franje. Podsjeća me na kapelu Sv. Mihovila u Majoriji ispod Vratnika.



Majorija, grobnica J. K. Knežića

 

drifter-dnevnik @ 20:11 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 23, 2011
Planinarenje po Ivanščici

Prije dvije godine obilaznicom Čevo – Grebengrad hodali smo od Podevčeva do Mađareva. U isto doba godine, doba kestena i jabuka. Ovaj put krenuli smo od Mađareva do Grebengrada i Velikog Lubenjaka. Šumskom cestom samo za terence, boljom nego što je bila nekad, hodamo jer druge staze nema. Izlaskom na čistinu uočava se dom i nekoliko autohtonih kuća nekadašnjeg naselja. Napravljeno je proširenje za buduće parkiralište. Uređuje se okoliš planinarskog doma, mlada travica je tek niknula. Dom je zatvoren.



Obnovljena kuća "Gojzerica"



Veliki Lubenjak 590 mnv



Jesenji tepih na stazi za Veliki Lubenjak



Ruševine Grebengrada





Planinarska kuća Grebengrad



Interijer

Nastavljamo do Velikog Lubenjaka još dvadesetak minuta s nadom da će netko otvoriti dom do našeg povratka. Trebao sam jedan dnevnik za prijatelja, koji je sada na Žumberku. Dežurni Ivo Loborec je već zapalio kamin. Posljednji primjerak dnevnika, uzorak, dobio sam na račun starog poznanstva. Nakon marende i toplog čaja opraštamo se uz "doviđenja".



Jesenje boje



Gleda nas



Cesta je dobra

Od Mađareva vozimo u Prigorec polazište za vrh Ivanščice. U kolovozu smo bili na Ivanščici stazom preko izvora Mrzljak, prije toga od Beleca preko Minđalovca i Židovine, a prvi put preko Konja. Danas idemo cestom za koju kažu da je dobra i stvarno je dobra. Gužva na parkiralištu i u domu. Još je i oblak zatvorio sve vidike, nismo se dugo zadržali. Opazili smo oznake IPO, nešto novo se sprema, možda Ivanečka planinarska obilaznica?

Planinarenje po Trakošćanu

Tražimo cestu za Trakošćan. Naš skupocjeni navigator ili putni vodič ne pozna Trakošćan, ni mjesto s poštanskim brojem, ni dvorac koji je poznat na široko. S druge strane granice nude nam se seoske zbirke i sl. Rekao bih da naš turizam ima još puno potencijala.
Vozimo po putokazima krivudavim zagorskim cesticama. Došli smo na vrijeme za jednu dulju posjetu. Tražimo žig. "Pokvaren je, nema tinte, ne mogu ga naći" sumnjiva objašnjenja. Zovemo neke planinare iz Savjeta ZPP-a, čude se, savjetuju nam slikanje. Na ulazu u dvorac – muzej nakon slikanja dobijamo i neki stari pečat.



Dvorac



Umjetno jezero









Malo dvorište



Svi smo prvi puta u dvorcu. Nekad se masovno išlo na izlet u Trakošćan. Kako smo to propustili? Većina prostorija je otvorena za posjetitelje. Svaka prostorija ima svoju priču. Začuđuje nas sačuvani originalni i bogati inventar, koji je "preživio" rat i ostale nedaće. Namještaj, slike, kaljeve peći, oružje, rezbarije i intarzije, biblioteka, arheološka zbirka, ratni i lovački trofeji, stilovi od gotike, renesanse, baroka, rokokoa, neogotike, neorenesanse govore o dugoj i bogatoj povijesti dvorca i vlasnika. Od 16. stoljeća do 2. svjetskog rata u vlasništvu je obitelji Drašković iz koje su potekla četiri hrvatska bana.



Grb Draškovića



Nadgrobna ploča



Jedna od spavaćih soba



Rezbarena vrata s grbom

Fotografiranje je zabranjeno, ali morao sam prekršiti pravila, pazeći da ne "flešam" po slikama. Da li zato nedostaje unutrašnje rasvjete? Zašto nedostaje vanjske rasvjete? Za danas se muzej zatvara i za drugi put treba još više vremena rezervirati, jedan sat je premalo. Park s jezerom ostao je za to drugo doba.



Jedno svjetlo za cijeli dvorac





Kapelica Sv. Križa

drifter-dnevnik @ 17:54 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 16, 2011
Crni vrh i Vrani kamen

Crni vrh na zapadnom Papuku bio je glavni cilj dvodnevnog izleta. Od tri prilaza izabrao sam ovaj od Đulovca odnosno Skoblara. Prilaz od Petrovog vrha je najduži, oko 4 sata. Preporučili su mi prilaz s makadamske ceste Voćin – Sirač kod Međe stazom SPP-am, ali budući da ne znamo kakva je cesta nismo htjeli riskirati. Prilazni put od izletišta Skoblar, iako sam upozoren na slabe markacije, činio mi se najpogodniji. Od Đulovca do Skoblara je asfaltirana cesta i to je presudilo. Da li je staza od Međe ljepša i bolje markirana?



Dalje ne može, rampa kod Skoblara



Izletište Skoblar



Zato te molim ne uništavaj me!

Kod rampe prije izletišta smo parkirali. Za 15 minuta po asfaltu dolazimo do izletišta sa šumarskom kućom i objektima naizgled slabo korištenim. Zvone baždari visinomjer (Suunto vector). Nastavljamo cestom i tražimo putokaz i markaciju. Desno uzbrdo vodi vlaka na kojoj naš izvidnik nalazi markaciju daleko od ceste. Tu bi trebalo staviti putokaz.



Podvožnjak



Totem



Mjesto gdje treba tražiti marke, ne po cesti nego gore

Staza vodi kroz šumu s tri jača uspona, jednim prijelazom makadamske ceste kod čeke i hranilice, sve dobro markirano, ali bez putokaza.



Sklonište na Crnom vrhu



Crni vrh 865 mnv



Vidik



Žiganje

Na vrhu kontejner i "malo zraka". S kamenitog vrha ograničeni vidik na Podravinu prema Virovitici. Ovo je sedmi Crni vrh na koji sam se popeo. S 865 metara najviši je vrh Virovitičko-podravske županije i kontrolna točka Slavonskog planinarskog puta. Visinomjer pokazuje istu visinu. Na vrhu uzidan trokutasti žig PD "Ericsson-N.Tesla", a žiga SPP-a nema. Sklonište smo okrenuli naopako i protresli, ništa nije ispalo. Tražimo stazu za Vrani kamen. Sve je zarašteno u kupinu. Po "njuhu i sluhu" u pravcu zapada otkrivamo marku i stazu. Kamenu piramidu na Dujanovoj kosi susrećemo za nešto manje od jednog sata. Na visinomjeru je 835 metara, stvarna je 832.



Piramida na Dujanovoj kosi 832 mnv

Sad bi se trebali spuštati, jer Vrani kamen je na 712. Nakon 5 minuta na bukvi piše "VRH V. K."! Markacija nas je odvela lijevo prema stijenama i nestala. Zovem Slivu da nas navede na tuljac s pečatom.



Ovo vodi na krestu



Na ovom mjestu visina je oko 795 mnv



Spuštamo se putem koji vodi za Petrov vrh oko 500 metara. Tražeći ovu kontrolnu točku izgubili smo pola sata penjući se po stijenama, vraćajući se i tražeći marke ili putokaz.
Zaključili smo da stijene, koje sliče na pijetlovu krestu, čine greben Vranog kamena. Visina kod tuljca po našem visinomjeru, odstupanje 5 metara gore-dole, je 795 metara. Najviša točka grebena bi odgovarala 817 metara što piše u knjizi "Hrvatske planine" dr. Željka Poljaka i "Vodič Daruvar i zapadni Papuk" prof. Miroslava Gjurina. U razgovoru s Roček Žarkom zaključili smo da je visina 712, koja je na žigu i u dnevniku SPP-a, preuzeta s vojne karte. Vidim da neki planinari spominju visinu 712, ne vodeći računa da su trebali ispenjati ili spustiti se na tu visinu, a što nikako ne odgovara stanju na terenu. Velika je razlika spustiti se ili popeti 150 metara odnosno u ovom slučaju samo 50 metra. Instrumentom treba odrediti nadmorsku visinu Vranog kamena i riješiti dileme.

Povratak do Skoblara bio je puno brži.



Vraćajući se preko Daruvara svratili smo do doma na Petrovom vrhu i ponovno "ljubaznog" domara, koji nam je poznat još od prošlog puta kad smo htjeli ručati i mislim da u taj dom nećemo više svraćati.



 

drifter-dnevnik @ 09:08 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, listopad 15, 2011


Planinarski dom Kamenitovac

U domu Kamenitovac u Maglenči kraj Bjelovara dočekala nas je rakijica, dnevnici planinarskog puta "Bilogorskim stazama" i vodič.



Đuro nadgleda administraciju



Dan kao stvoren za šetnju i odmah smo krenuli. Kružna staza vodi malo kroz šumu, kraj obrađenih polja, kroz mjesto Klupine i Borovljani, pa prva kontrolna točka. Na Vinogradskoj cesti zaustavlja nas natpis "Prodaja kozjeg mlijeka i sira". Obitelj Mišir, Mihaela, Željko i troje djece čine OPG Mišir, a rade marmelade od buče s koprivom, s kruškom, sa šljivom, sokove od cikle, od bazge, od stolisnika, liker od bazge itd. Nismo sve stigli ni degustirati. Toliko toga smo naručili da nismo mogli nositi. Dogovorili smo se za još jedan posjet nakon obilaska staze, obavezno s autom. Đuri sam predložio da ovdje dodaju još jednu kontrolnu točku. Vidjeli smo u prolazu izložbu o romskim alatima i znatiželjni pitamo kako se to može pogledati. Na povratku nas je čekalo iznenađenje.







Veliko Trojstvo



Kontrolna točka

Svratili smo na poziv u štalu s jahaćim konjima iznad Velikog Trojstva, pa druga kontrolna točka, vinogradi, kukuruzišta, treća kontrolna točka, šuma i planinarski dom, kao zadnja četvrta točka. Već nas čeka ru-čera.



Đuro, hvala mu na svemu, nam je ovjerio dnevnike, pohvalio se dugom povješću planinarskog društva "Bilogora", dao nam je vezu za Papuk i oprostio se.



Romska kuća





Dubrovački dokument iz XIV st.







"Zaštitna" crvena boja, tjera uroke i donosi sreću

Vratili smo se složnoj, radišnoj i sretnoj obitelji Mišir. Pozvali su nas na toplu pitu od jabuka i sokove od svegaisvačega. Zrače optimizmom, pomogli bi, ništa im nije teško. Dogovorili su nam posjet "Romskoj kući". Radi se o povijesno-dokumentarnoj izložbi autohtonih hrvatskih Roma-Lovara u tradicionalnoj drvenoj kući obitelji Đurđević. Zanimljivo i poučno predavanje, koje nismo očekivali, oduševilo nas je. Vrijeme je proletilo, pao je mrak. Pitamo, razgovaramo, a treba se pripremiti za novi dan. Čeka nas Papuk.

drifter-dnevnik @ 09:28 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 9, 2011
Vremščica

Tulove grede su otpale zbog bure, Polhograjska Grmada zbog lampice i dogodila se Vremščica.
Pred Pivkom kompjuter javlja da je pregorila jedna lampica. Srednje svjetlo ne radi, a obavezno je. Ako nastavimo riskiramo kaznu. Moramo se vratiti do mraka, a dan je sve kraći, zalaz je u 18:30. Polhograjska gora, Grmada i Tošč ostaju za neki drugi put. Mogli bi sad na Vremščicu.



Putokaz u Volču



"Ljetna staza"



Travnjak prema vrhu

Dok smo se odlučili za promjenu plana prošli smo Pivku. Povratak do raskršća za Kal. Na cesti prema Divači kod mjestu Volče počinje jedna od staza za Vremščicu. Na putokazu piše 1:30. Staza posuta borovim iglicama vodi blagim usponom kroz šumu, idealna za jednu ljetnu šetnju. Nakon nešto manje od sata izlazi se na livadu s otvorenim vidicima. Vrh se još ne vidi, zaklonjen je šumarkom kod crkvice Sv. Urbana. Ovaj svetac je zaštitnik pastira, a Urban iz Međimurja je zaštitnik vinograda. Oko crkvice gužva.



Crkvica Sv. Urbana



Kroz staklo



Sve je još novo 

Nisam našao podatke o staroj crkvici, kad je sagrađena, kad je i kako srušena. Na bočnom kamenu je godina početka obnove 2006., a iznad vrata je 2008. kad je završena obnova.
Velika Vremščica , Vrbanov vrh ili gora Sv. Urbana je visoka 1027 metara. Od crkvice do vrha je travnati hrbat, greben blagih padina "dug 10 minuta".



Prema vrhu



Vremščica 1027 mnv



Smjerokaz



Prema Nanosu



Prema Snežniku



Sve do Triglava pod snijegom



Na vrhu



Barcolana

Po ovakvom danu, nakon prvog snijega i bure, vidik je slikovit i dalek. Pored Nanosa s lijeve strane uzdiže se Triglav pod snijegom. U Tršćanskom zalivu vide se jedra Barcolane, prema jugu Slavnik, najjužniji slovenski tisučnjak, i Žbevnica, najzapadniji hrvatski tisučnjak, a prema istoku Snežnik. Divan dan. Na vrhu promenada.



Primorski sluzavac



Borov vrganj

Gljive koje smo putem vidjeli ostavili smo za povratak. Borovka ili borov vrganj je uobičajeno krivi naziv za ovu gljivu, koja raste uz borove. Lupljivka, ovčara, primorski sluzavac ili slinavka je iz roda Suillus i spada u vrganjevke. Jestiva je, dobre kvalitete, pod uslovom da joj se oguli smeđa i ljepljiva kožica na klobuku, jer uzrokuje probavne smetnje. Pravi borov ili crveni vrganj je jedna od najukusnijih i najljepših gljiva i rijetko raste uz bor!



Na Sviščakima



Koća na Kozleku



Prema Učki



Prema Obruču



Sunce je nisko



Staza za Kozlek

Sunce je bilo još visoko, pa smo svratili do Sviščaka pod snijegom i Kozleka s vidikovcem na Obruč, Kvarner i Učku.

drifter-dnevnik @ 08:39 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
TagList
Index.hr
Nema zapisa.