Žigovi su naši tragovi
Planinarskim stazama
Brojač posjeta
162801
Arhiva
« » pro 2011
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Anketa
Koji je ljepši vidikovac












Blog - prosinac 2011
nedjelja, prosinac 18, 2011

Stipčev vrh i Badnjina
Otvorenje obilaznice "Podgorske staze" bilo je na proljeće. Izabrali smo zimu za nastavak obilaska. Nema poskoka, nije pretoplo, nema snijega, ali zato ima bure, ima dalekih vidika. Zbog kratkog dana odlučili smo se za obilazak u dva dijela.



Građena staza kod Čačića



Markacije su dobre



Na Stipčev vrh krenuli smo iz Čačića na magistrali. Građenom i dobro označenom stazom došli smo u podnožje Stipčevog vrha. Lijevo prema zapadu za desetak minuta je vrh na 545 metara s otvorenim vidikom na more i otoke. Staza nastavlja uzbrdo još 1:30 do napuštenog sela Radlovca.



Stipčev vrh 545 mnv





Izdržali su i bure i suše

Vraćamo se do auta. U Cesarici, koja je u ovo doba godine pusta, parkiramo. Slijedeći cilj je uvala Badnjina.



Crkva Sv. Jelene u Cesarici







Bivša markacija

Početak staze lako nalazimo, ali u nastavku od kontejnera HPT-a markacije su devastirane. Slikam jedno stabalce s kojeg je oguljena kora s markacijom. Uočljiva je staza kojom dolazimo do zadnje kuće. Zaustavlja nas lavež. Upozoreni smo na tu opasnost. Dočekuje nas domaćin i nakon "ne bi vam htio oduzimati vrijeme" žali se na planinare, koji mu prolaze kroz dvorište. Zove nas na rakiju, gostoljubiv je Joso, ali ne da svoje. Priča nam o starini na Jasenovači podno Kurozeba. Ponosno pokazuje slike obnovljene očeve i djedove kamene kuće. Pitamo ga za stazu prema Pejakuši, a on se sjeća kako je materijal nosio na leđima, "nije staza teška". Nakon opetovanog poziva na rakiju nastavljamo.



Oaza u kamenjaru



Raskršće u kanjonu



Badnjina



Cesarica u predvečerje

Rubom pašnjaka, zelenog bisera u sivom kamenjaru, približavamo se Badnjini. U kanjonu skrećemo prema moru. Iznad plaže je kontrolna točka. Staza nastavlja prema selu Trolokve, a mi se vraćamo do auta.
Nakon izvještaja o stanju markacija, već sutradan se javio ekspresni Boris. Promijenio je dio "inkriminirane" staze i popio čašicu prijateljstva s Josom.


Pejakuša
Opet smo u Cesarici, tjedan dana kasnije. Ekipa u malo izmjenjenom sastavu, s boljim prosjekom godina. Pridružio nam se Danilo, un Sardo. Došao je na Velebit učiti hrvatski. Internacionalna ekipa.
Bura 20 m/s, srednja s jačim refulima, tlak preko 1030 hPa, vidljivost do 50 km, temperatura oko 80C, idealno za planinarenje. U Dokozićima se raspitujem za stazu i požarnu cestu. "Do Pejakuše imate 1:30-2:00, ako ste u kondiciji" kaže Dokozić, koji vjerojatno trči za divokozama. Na požarnoj cesti su odroni i ne savjetuje vožnju.



Požarna cesta







Slijepa cesta



Stari put





Pet puta građeni put prelazi tu cestu, sve do mjesta gdje ona završava s proširenjem, okretištem. Zaustavljam se često i snimam otoke. Svakim metrom drukčija slika. More pjeni samo ispred Cesarice. Otvara se Novalja i Zrče. Sve više otoka se ocrtava na horizontu, preko Paga Cres, Lošinj, Ilovik, Premuda, Silba, Olib, Molat i Dugi. Sardinija je lijepa, ali nema otoka, kaže Danilo, a u meni himna. Za sat i pol smo tek na Starom putu, i njega presjeca staza. Još jedan sat do Pejakuše. Kao u Kamenjakovom dnevniku, iako su vremena malo "nategnuta".



Pejakuša



Nebo je krov



Kuća Ante Vrbana



Staza nastavlja prema Skorpovcu

Nailazimo na gromače kojima se ograđivala obradiva zemlja. Blizu smo. Sve je zaraslo. Evo i prve kuće. Krova nema. Nakon par minuta dolazimo do nekadašnjeg planinarskog skloništa, kuće Ante Vrbana, domara na Ograđenici. Trebalo je tu preživjeti, opstati. Pričao nam je Joso o poskocima, vukovima i veprovima. Dva-tri sata do struje i ceste, a koliko do marketa i kafića. Neki se ipak vraćaju, bar kao vikendaši. U Skorpovcu i Radlovcu se obnavljaju starine. Nekoliko dana bi uživao u istraživanju, upoznavanju, obnavljanju i sigurno pobjegao. Samo bi vidikovac uzeo sobom. Čačići, Vrbani, Dokozići, Milinovići, oni mogu.





Bedž

 

drifter-dnevnik @ 08:50 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 11, 2011


Krpanova pot nas je dovela u Kozarišče, malo mjesto na padinama Snežnika, Scheenberga, snježne planine. Ni po čemu poznato, ali putokaz upozorava na stari grad Snežnik. Svaki put kad smo bili na Sviščakima i usponu na Snežnik slušao sam o tom dvorcu. Nikako da me put odvede u Lošku dolinu, "izvan ruke" je, a blizu. Osim makadamskom cestom od Sviščaka, do grada-dvorca-muzeja može se iz Cerknice, od Prezida je samo 15 kilometara. Grad Snežnik je kontrolna točka Ciglarjeve poti, poznate kao E6, dionice evropskog pješačkog puta od Baltika do Jadrana.







Dvorac Snežnik

Kroz drvored kestena i lipa do kompleksa zgrada lovačkog i polharskog muzeja. Desno, između debala visokih kestena, uočava se bijela fasada dvorca. Okružena umjetnim jezerima, s mostom preko potoka, uzdiže se gradina s dvije kule povezane zidinama i trokatnom zgradom u sredini.



Čuvar dvorca



Nije ju lako otvoriti

Srećom došli smo u radno vrijeme muzeja. Zamolili smo vodiča, djevojku iz Cerknice, za brzi obilazak i skraćenu verziju priče, a potrajalo je 45 minuta. Toliko traje i spori obilazak. Uživili smo se. Već na početku medo od 220 kila moje visine, rogovi jelena kapitalca između mnogobrojnih roščića srndaća, preparirani veprovi, lisica, vuk, vjeverice, toliko trofeja da nije bilo teško pogoditi da je to bio lovački dvor. Zadnji vlasnici, njemačka plemićka obitelj Schönburg-Waldenburg, potpuno ga je obnovila i prilagodila svojim potrebama.

















Nije živ





Egipatska soba







Jedno od jezera



Grb Schönburg-Waldenburg

Iznenađujuće sačuvan interijer, ormari, stolovi, kreveti, slike, kaljeve peći, kamini, lusteri, originalno. Lovački trofeji po stubištima, hodnicima, svuda osim u spavaćim sobama i "egipatskoj" sobi.
O Krpanovoj poti neću pisati u ovom dnevniku ili samo u skraćenoj verziji. Sedam kontrolnih točaka, uglavnom po "galerijama", okrepčevalnica, gostišče, gostilna, kmetija, pizzerija i hotel. 99% staze ide po cestama. Jesenje, tmurno, uglavnom kišno vrijeme pratilo nas je u sve tri etape. Zamislio sam predivan vidik sa Šilentabora. Oduševilo nas je gostoprimstvo Mlakara. Park Rakov Škocjan je ostao neistražen.

drifter-dnevnik @ 21:04 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
TagList
Index.hr
Nema zapisa.