Žigovi su naši tragovi
Planinarskim stazama
Brojač posjeta
162798
Arhiva
« » svi 2006
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Anketa
Koji je ljepši vidikovac












Blog - svibanj 2006
petak, svibanj 26, 2006
Ne spavamo već od 4:00. Adrenalin kuha. Krećemo u 6:00. 180 km za 3 sata. Parkiramo kod ulaza 1. Ulaznice bez popusta, jer planinari nemaju popust, a od lani imamo dokaz, i žurimo na prvi vidikovac.
Turista ko mrava, a fotića još i više. Svaki ima bar po dva u ruci, stative, plus kamere, odnosno bar tako izgleda dok blicaju. Planiramo samo kratak obilazak, slap Plitvice, Šupljara, vidikovac iznad nje i panoramskim vlakom do ST2. 

virimo iz Šupljare

Od ulaza 2 tražimo početak staze za Medveđak. Pitamo trojicu “rangera” i jedva nalazimo marke. Blankinim putem, ugodnom šetnicom kroz bukovu šumu, stižemo do vrha, ali ne za 1 sat, kao što piše u “bedekerima”. Pri vrhu srećemo Solo(!) Japanca s nordijskim štapovima. Ko’ kaže da nismo slični. S vrha vidik na Ličko Petrovo Selo i Drežnik Grad i još puno kućica koje mi sliče na sela, a ne na grad. Istočno se vidi Grmeč, a u podnožju bi trebao biti Bihać. Oštri Medvjeđak, ili Medveđak, je na sjeverozapadnom kraku Ličke Plješivice ili Plješevice (bogatstvo jezika). Žig je nagrada za onoga tko ga nađe, 884 mnm. Prema zapadu nema vidika, ali zato ima mušica. Stabla su narasla od 1986., kad je izdanje iz biblioteke posuđene knjige Željka Poljaka. I mi i sendvič krećemo nizbrdo. Za 1 sat smo na polaznoj poziciji. 

Veliko jezero

Dok čekamo vlak (Mercedesov dizelaš) častimo se makijatom i pjenušavom Žujom Cool. Vožnja od ST2 do ST4 došla je kao odmor, pa smo odmah nastavili, željni Gornjih jezera. Prošćansko jezero se još uvijek ne obilazi vlakićem iz “tajnih” razloga. Batinovac, Veliko i Malo jezero i zapadnom obalom Galovca došli smo Velikom Prštavcu do brade. Obilazimo i s donje strane Prštavce i bacamo kovanice sa željom da dođemo opet. 

Brada na Prštavcima

Ovo proljeće smo zakasnili, sve je previše zeleno, lišće zaklanja vidike, početak maja bi bio idealan. Galovački buk, mali Burgeti i P2. Čekamo brod za P3. Nema pataka, nema da ne plaše turiste ili su se sakrile da ih turisti ne plaše. Sva voda Gornjih jezera je nahrupila među stijene Donjih jezera. Milanovački slap skače i pjeni u jezero Milanovac. Pored Milkinog slapa još je svježi vijenac. Istočnom obalom Gavanovca dolazimo do Velikih Kaskada. Osjeća se miris otopljenog vapnenca. Idemo vidjeti Slap na sunčevom zalazu. Ne samo u različito godišnje doba, nego i u različito doba dana treba to doživjeti, a doći bez aparata, bilo kakvog, je grijeh. 

slap Milke Trnine

Od Vratnika lovimo zlatni zalaz, a budući da vozimo u koloni čekam Senj da ga snimim. U Senju je bilo kasno, tješim se da bi bio kič. Doviđenja. 
VU=1:15, DP=5km, VR=200m, T=L
drifter-dnevnik @ 10:38 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, svibanj 20, 2006
Planirali smo Tuhobić iz Zlobina, duže je (2 sata), ali ljepše od onoga s Jelenja (1:30), jer ide južnim padinama s livadama. Raspitivali smo se kod mještana za put i više to neću prakticirati, pa oni imaju neke svoje staze Uputili su nas nemarkiranim kolnim putem. Probali smo, vratili se, jer ne znam bismo li stigli. Autor uputa je spomenuo put preko Prdočaja, a nama je bilo neugodno pitati. Od kapelice Sv. Roka, gdje je putokaz za Jelenčić, krenuli smo oko 10 sati. Odmah smo naišli na đurđice, koje su nas pratile skoro cijelim putem. Rezao sam lešnjakove štapove, jer narudžba nije stigla. Nakon pola sata prošli smo putokaz na stablu za Jelenčić i nadali se da idemo dobro. Naišli smo na raskršće Jelenčić – Zlobin – Plase – Turčinovo, e to Turčinovo, koje nismo imali na karti, nas je pokolebalo i krenuli smo na Jelenčić. Sigurno je sigurno, a preko Jelenčića ćemo doći do Tuhobića. 
Penjali smo se putem koji je postavljao neki međed – puta nigdje, samo oznake po stablima. Nakon 15-20 min naišli smo na putokaze koji kažu da smo išli težim putem, i to saznaš kad dođeš gore. Sve je bilo puno mjesečnice srebrenke – Lunarie. Na Jelenčiću (1106 mnm, kao i Tuhobić) nam je sve bilo poznato, vidik ograničen na Fužine i Bajer, žiga nema, a tekica pljesnjiva. S kantom od par kila sam se opalio po prstu. Uzajamno fotografiranje za dnevnik, ovaj put s C-220Z i SP-350. Kratko uvjeravanje i pokret za Tuhobić. 

vidik ispod oblaka

Našli smo planinski ribiz u cvatu. Vrijeme nepredvidljivo, oblaci su šišali iznad glave, sunce je tu i tamo probijalo, a mi smo se hrabrili. Došli smo do sedla i raskršća Zlobin – Plase – Tuhobić – Risnjak – Lič – Viševica. Na to smo trebali doći iz Zlobina prema papirnatom planu. Izašli smo iz šume i po hrptu blagog uspona išli ka cilju. Crni oblak nas je pokrivao, pritiskao vlagom i letio prema sjeveru. Vrh se nije vidio. 

olovno nebo

Čim se otvorio vidik, škljocali smo. Južna padina je bila travnata, puna kaćuna. Ipak je trebalo izabrati ljepši dan. Na drugoj strani autocesta ulazi – izlazi iz planine. Pogledom smo tražili Bitoraj i Viševicu. Stijena Vranjak kod Liča i polje s crkvom MB Snježne, sve smo poznato pronašli i bez dvogleda. Visoke kamene oznake s markama su nas vodile kroz maglu. Na vrhu nešto srušeno, kažu da je geodetski stup. Metalni žig uzidan, a jednako izgraviran gumeni u kanti. U dnevniku smo vidjeli da su prije nas bile dvije ekipice oko 11 i 12 sati, koje su se žalile na kišu. Nismo ih sreli pa pretpostavljamo da su išli od Gornjeg Jelenja. Igrali smo se skrivača s oblacima. Nismo vidjeli Risnjak i Snježnik, ali otvarao se Kvarner. Mahao sam Madyju u Omišlju. 

markacija

bazgin kačun

Bili smo umorni i gladni pa smo krenuli za sedlo i dolje putem kojim bismo u Zlobin trebali stići za 1:40. Jeli smo u hodu. Naišli smo na kolni put za Satničko s amfiteatrom, mjesto susreta partizana - veterana. Poslije NOB spomenika usred šume, skrenuli smo na stazu, strelica na stijeni za partizanski logor. Nabrali smo medvjeđeg luka i maslačka. Kod dalekovoda smo nastavili po sluhu kolnim putem umjesto markiranom stazom. Po satnici smo došli do vodospreme, barba kaže šterna, i prepoznali smo put kojim su nas uputili. Sati je bilo 17 kad smo se spuštali prema Hreljinu i slušali klapu “Fortunal” s “Pismom soli”, koja nas je pratila i prošle subote na povratku iz Ćićarije.
Pogledao sam doma u specijalku i našao Turčinovo, mislim da smo u povratku s Tuhobića išli tim krajem.
VU=2:30, DP=8km, VR=250m, T=SN
drifter-dnevnik @ 13:39 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, svibanj 6, 2006
Auto smo parkirali kod šumarije na Stalku. U 9 sati pokret KPP-om za Kolovratske. Za 20 min izlazimo na asfaltiranu cestu, koja neznamkamovodi. Teren je pogodan za gljivarenje, treba to zapamtiti. Nakon još jednog sata evo i slijedeća cesta dobrog makadama. Oznake su za sada dobre. Još 15 min i stižemo do stare planinarske kuće u Dulibi, a sada niti skloništa. Korisna je šterna s pitkom vodom (tako piše) i krov nad glavom. Nastavljamo dalje prema planinarskoj “Zelenoj kolibi” ili novoj Dulibi do koje nam treba 1 sat. Drvosječe su nemilosrdno zatrle stazu.
Nema žiga KPP KT-7 i žiga kolibe (njihovi otisci se vide na zidu), možda su ih posudili puhovi čije se rupe vide na podu, a možda su to stari žigovi iz Dulibe, a novi nisu stigli. Šparhet je OK, a ima i posuđa. 

stara Duliba, nekad planinarsko sklonište

Stiže crni Citroen s ekipicom iz Poreča, koristili su se Poljakovom knjigom i Smandovom kartom i uštedjeli ovaj dio puta. Za drugi put treba kod šumarije Mošune skrenuti desno na makadam koji vodi u Dulibu i opet desno prema PLK Zelena koliba, jer lijevo ide onaj makadam, koga smo pregazili. Sve je puno bijelog buna, pitam se zašto je zaštićen kad ga ima toliko i još k tome otrovan, plavi tepisi nezaboravka, šumarica, dimnjače i još za sada nepoznatih. 

bijeli bun, zaštićen i otrovan

Bijelom cestom produžujemo do podnožja KOLSTJ (tako piše na putokazima). Nakon 30 min (2 km) odvaja se staza u brdo. Za 45 min po strmini evo nas na cilju. Ekipica “Picugi” ima švedski stol uz obaveznu pljosku, zaobljena prirasta srcu, s odličnom biskom. Sonyjeva kamera za uspomenu. Niskoprofilni, ne prolazi na tehničkom, žig je na samom vrhu 1091 mnm. Vidik tako-tako, jedva se vidi Bjelolasica, ali stijene su interesantne. Dobili smo informaciju za štapove. 

vrh Kolovratske stijene

Povratak uz crne misli, ali stižemo za 3 sata na Stalak, možda nas je potjerala najava neverina uz par kapi kiše ili zbog pijače koju smo ostavili u autu za rezervu. Na cijelom izletu smo pojeli po pola sendviča (pršut i sir s pomidorom i jajem, nije za bacit!), ali doma smo napravili fritaju sa šparogama i šampinjonima, salata kristalka i medvjeđi luk i sve zalili Bavaria-Malt. Izgubio sam dvije kile ko obično, a planinarka niš.
VU=3:00, DP=12km, VR=-200/300m, T=SN
drifter-dnevnik @ 14:37 |Komentiraj | Komentari: 0
TagList
Index.hr
Nema zapisa.