Žigovi su naši tragovi
Planinarskim stazama
Brojač posjeta
162811
Arhiva
« » lip 2011
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Anketa
Koji je ljepši vidikovac












Blog - lipanj 2011
nedjelja, lipanj 26, 2011
Kremen 1590 mnv 

Kad se prolazi cestom Gračac – Udbina kod Bruvna, prema istoku oko zapinje za Kremen s kamenitom glavom izdignutom nad šumovite padine. To je jugoistočni vrh Ličke Plješivice, planinskog lanca s najvišim vrhom Ozeblinom 1657 mnv.



Putokaz na cesti Bruvno - Mazin



Kremen s makadamske ceste

Iz Bruvna smo asfaltnom cestom prema Mazinu vozili oko 5 kilometara do putokaza za Kremen. Tu nastavlja makadamska cesta. Makadam je vrsta ceste koju karakterizira sloj krupnog lomljenog kamena izmiješan sa slojem sitnije lomljenog kamena i pijeska, tako kaže definicija. Zbog krupno lomljenog kamena pošli smo tom cestom jedva 2 kilometra i stali. Pjerova Lada bi veselo skakutala dalje sve do oznake, koja vodi lijevo u šumu, na 5. kilometru.



Na raskrsnici tražite jagode



ako ne nađete jagode, tražite ovaj putokaz

Tu počinje prvi ozbiljniji uspon kroz šumu. Do vrha je ukupno 1:20 prema putokazu na bukvi. Staza je čista, nema prepreka, balvana, granja, ugodno iznenađenje. Do raskrsnice za izvor i Bruvno trebalo nam je pola sata. Slijedeća dionica je najteža. Strmo, strmo da strmije ne može biti. Stalno smo mislili o povratku i nekim drugim vremenskim prilikama i neprilikama. Pri vrhu zapinjemo za sajlu, opet ugodno iznenađenje. 50 metara sajle pomoći će nam pri spuštanju. Izlazimo iz šume nakon drugih pola sata uspona.



Totem



Napokon smo savladali uspon



a sad se otvaraju vidici



još malo pa smo na vrhu

Odahnuli smo na proplanku s otvorenim vidikom. Zahvalili smo prekrasnom danu. Vidljivost odlična, temperatura oko 15 stupnjeva u šumi, suha staza, nema vlage u zraku, bolje se ne može poželiti. Znamo da smo blizu vrha. Dalje nema šume, na livadama smo Kremen-glave. Dočekao nas je botanički vrt, zakašnjela patuljasta perunika, kranjski ljiljan, orhideja vranjak, crvenkasti žednjak, otrovni žuti naprstak, crveni karanfili, bijelo ptičje mlijeko, proljetni encijan i "kakosesvezovu".



Crvenkasti žednjak - Sedum rubens *



Karanfil - Dianthus sp.



Vranjak - Gymnadenia conopea



Kranjski ljiljan - Lilium carniolicum



Ptičje mlijeko - Ornithogalum umbellatum



Naprstak - Digitalis grandiflora

Za 15 minuta smo kod geodetskog stupa. Okrećemo se na sve strane i natječemo se gdje je šta. Velebit u cijeloj dužini s istaknutom Visočicom prema zapadu do Svetog brda na jugozapadu, Gračac s Crnopcem u pozadini, poziraju za panoramu. Ozeblin je tako blizu da se vidi stara radarska ploča. Bosanske planine prema istoku i jugoistočno Dinara zatvaraju dalje vidike.



Lanac Velebita



Vidik na Crnopac



Priprema za ..



..  snimak



Velebit na horizontu



Ozeblin i Lička Plješivica



Dole je livada s izvorom



Izlaz iz šume na silasku



Kremen s livade s izvorom

 
Ovo nam je deseti lički biser. Koji je ljepši? Koji je teži? Stalno ga uspoređujemo s Konjevačom. Oba uspona su strma, to je karakteristika većine ličkih bisera. Staza na Konjevači puna je drva i prepreka. Može li vidik na more presuditi? Ne možemo se odlučiti.

* zbog različih naziva u pojedinim krajevima koristim i latinska imena

drifter-dnevnik @ 18:30 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, lipanj 18, 2011
Bačić kuk
Nakon tri godine izbor je ponovo pao na Bačić kuk. Dabarski kukovi su nepogriješiv odabir, a pogotovo najzapadniji i najviši među njima. Samo neko nevrijeme može pokvariti planove. Izabrao sam stazu koju još nismo penjali. Od Bačić dulibe ravno gore u stijene, "Brđina staza".



Kroz Kukaline



Početak "Brđine staze"



Tamo negdje se moramo popeti

Vremenski kratkom, s tehnički zahtjevnom dionicom "Prpana", pokazalo se najljepšom i najatraktivnijom stazom, jasno osim samog uspona na vrh. Kroz bukovu šumu smo se uspinjali oko 40 minuta (po slikama).



U podnožju stijena



Obelisk







Divokoze





Na strmini pod stijenama je sipar na kojem smo zastajali zbog vidika. Svaki korak mora biti odmjeren i siguran. Oko nas se uzdižu tornjevi i glatke stijene. Brzo nam je prošlo vrijeme do "Prpane". Nisam stigao ni reći da ću prvi ispitati metalne stepenice, sigurnosti radi, i usprkos natpisu na stijeni "OPREZ", penjanje je počelo. Stigao sam par snimaka napraviti i ostao sam zadnji. Dvije metalne stepenice i sajla na vrhu su dobro i sigurno rješenje za svladavanje usjeka kojim se ulazi u grotlo Bačić kuka.



"Prpana"



Još jedan pogled



U grotlu

Još jedan pogled unatrag, na kameni obelisk i zelenilo dulibe. Silazak u grotlo do velike gromade. Tu ostavljamo sve suvišno i slijedi završni uspon od 10-15 minuta. Jedna kratka sajla i klin jedino su osiguranje po stijeni. S vrha nismo imali vidik, oblaci su prelazili i zatvarali. Silazak je bio lakši, bar se meni tako činilo.



Travnato Prikinuto brdo



Stijene pod vrhom



Bačić kuk 1304 mnv, nema mjesta za sve



Kad Pjer priča o klopi treba staviti barbajol

U podnožju odlučujemo se za povratak drugim putem, preko Ripinovca, važnog raskršća za Budakovo brdo, Premužićevu stazu i Bačić dulibu. Ovom stazom do auta smo došli za 1:10 od grotla. U Bačić dulibi srećemo Ivana vlasnika "Kate", planinarske kuće. Kaže da smo bili na Samogredu, njihov stari naziv za Bačić kuk. Sjećamo se prošlogodišnjeg susreta. Priča o svadbi sina i proslavi ovdje u dulibi. Mi smo tada tražili degeniju. Pokošen travnjak, renovirane starine, nove drvene kuće, život se vraća u Dulibu.



Gore smo bili



Lukovičavi ljiljan - Lilium bulbiferum



Planinarska kuća "Ana"



Kod planinarske kuće "Kata"

Odmor i marenda. Predlažem popodnevni program, posjet špilji Samograd u Perušiću.

Samograd i Medina špilja
15 kilometara od Gospića u pravcu Perušića je pećinski park Grabovača. Ne bi ni znao za špilju Samograd da nisam imao dnevnik "Špiljama lijepe naše". Tako sam i došao do informacija o špiljama, pećinama i jamama na brdu Grabovača, u čijem se podnožju nalazi Perušić. Do sada sam posjetio desetak špilja i divio se njihovim speleotemama, a ova mi je bila nepoznata.







Špiljski ljudi







Špiljski nakit









Ljudski tragovi plavom bojom



Nakon prvih par metara počinje svjetlucanje po saljevima i stalagmitima bijele boje. U nastavku kamenice, kaskade, balkon u bojama otopljenih minerala, najčešće smeđe, rijetko zelene i bijele, karakteristično za ovu špilju. Špiljski biseri nastali igrom kristala. Provlačimo se kroz uski prolaz ispod mosta, čak dva sigasta mosta su poznata u Samogradu. Nakon jednog sata vodič, entuzijast, predlaže posjet još jednoj, Medinoj špilji.



Ulaz u Medinu špilju




Desetak minuta dalje ulazimo u jednu manju, ništa manje interesantnu. Sige bijele i smeđe boje u jakim kontrastima i preljevi zlatne boje, koje nisam nigdje do sada vidio.



Zlatni preljevi










Temperatura u špiljama je bila 14 stupnjeva, idealna za posjetu u ljetno doba. Još je prirodne i kulturne baštine u općini Perušić, izvor Like, Kosinjski most, Pisani kamen, Perušićka kula, stijena Kalić. Ulazimo na autocestu kod Perušića i jurimo doma puni dojmova.

drifter-dnevnik @ 19:09 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, lipanj 11, 2011
Golubić i Kuk

Tu noć nisam spavao. Par godina se već spremamo na te kukove. Gledao sam ih s Velikog Kozjaka, Velikog i Malog Rajinca, Krajačevog i Vratarskog kuka. Divio sam se Lubenovačkoj livadi. Čitao sve što sam našao, a nisam puno teksta imao, još manje slika. Stekao sam dojam opasne, divlje staze. Na svakom koraku vreba neka opasnost. Bliski susreti s medvjedima. Markacije ima-nema, izbrisane, ne održava se staza. Veterani se ne sjećaju puta, ali "bilo je naporno". Planinarska kuća je izgorjela 2004.g. ostali su samo temelji.Hajdučki i Rožanski kukovi su poglašeni strogim rezervatom prirode još 1969. Do livade Velikog Lubenovca vode dvije šumske ceste, jedna od Begovače, a druga od Alana. Promet je zabranjen, ne održavaju se, a postavljene su i rampe.



Mnogi izleti počinju od kuće na Alanu

Odredio sam dan i brzo skupio ekipu. Od Alana ćemo prema Lubenovcu autima dokle se može. Zbog loše ceste nismo stigli ni do Lugarnice.



Presvlačimo se u planinare



Ostaci planinarske kuće "Veliki Lubenovac"



Veliki Lubenovac i Krajačev kuk



Na Livadi



Oboljela smrekova šuma



Raskrsnica u klancu



Markacije su jako dobre



Ruševina 

Dalje je sve išlo po planu. Od temelja izgorene planinarske kuće do vrha Golubića hodali smo nešto manje od 2:20. Da smo na Golubiću znao sam po karti i žigu, jer na vrhu je natpis Hajdučki kuk, kao i na skretanju sa staze u klancu Lubenovačkih vrata. Vidljivost je bila dobra. Lako smo se orijentirali. Svaki vrh sam znao, kao da sam već bio tu. Zadržali smo se skoro sat na vrhu. Kad sam planirao ovaj izlet nisam znao hoćemo li nastaviti i kako do drugog kuka. Sad je bilo jasno, "ukazala" mi se staza. Spušta se i grebenom vodi prema drugom južnom kuku. Prije ponovnog uspona trebala bi biti raskrsnica sa stazom za dolje, za Lubenovac. Grebenska staza u obliku "S" krivuda između i iznad ponora.



Golubić 1650 mnv



Vidik na Kuk



Vidik prema Velikom Kozjaku s Golubića



Početak puta do Kuka



Raskršće na putu Sv. Bernarda



Uspon na Kuk

Dogovor je bio brz i odlučan, idemo dalje. Kad smo odmakli par koraka od vrha vidjeli smo na stijeni natpis "PUT SVETOG BERNARDA" i znali smo da će nas čuvati. Imao sam podatak da je do drugog vrha potrebno jedan sat. Mi smo to prošli za 1:30 bez napora i opasnosti. Na raskrsnici smo sreli dva planinara, opisali su nam stazu kojom su se uspeli. Sad je bio složen cijeli mozaik, GPS nismo imali. Na vrh smo stizali u razvučenoj koloni. Natpis je ponovo Hajdučki kuk, visina je 1649, na žigu piše Kuk.



Ekipa stiže na Kuk



Veliki Kozjak s Kuka, sad je bliže



Golubić s Kuka



Veliki Rajinac



Kuk 1649 mnv

Nalazimo se usred rezervata. S jedne strane Lomska duliba prema Velikom Rajincu, ne vidim joj dno, a na drugoj južnoj strani livada Velikog Lubenovca.Veliki Kozjak zaustavlja vidik i poziva na jedan posjet. Prema sjeveru vidik je do Vučjaka, ceste do doma, antene na Plješevici i najvišeg vrha sjevernog Velebita Malog Rajinca. Na Gromovači se vide ljudi, iznenađujuće puno planinara smo danas sreli. Dan je za Velebit.



Strma i stjenovita staza prema Lubenovcu



Gledaju se slike unuka, i za to ima vremena



Veliki Lubenovac na popodnevnom suncu



Povratak

Spuštamo se vrlo strmom stazom po stijenama oko pola sata, a zatim kroz šumu sve do Livade. Na kraju odmor za noge i oči. Skupljaju se planinari kod bivše planinarske kuće, oni s Vratarskog, s Krajačevog i oni s Velikog Kozjaka. Dan je dug. Livada je osunčana. Na 1300 metara smo u kratkim rukavima. Iz tamnozelene smrekove šume izranjaju kamene glavice okolnih vrhova. Kakav je to bio dan. Pamtit ću ga i na slikama. Dva kuka udaljena zračne linije oko 600 metara, a između njih provalije i staza Sv. Bernarda, koja me oduševila. Divlje je, ali bez strahova. Opasno je kao i svaki krš. Označeno je iznenađujuće dobro. Vidici otvoreni, jedino što meni Primorcu fali je vidik na more.
Netaknuta divljina, neusporediva i neponovljiva, tako očaravajuća da sam se dvoumio da li to opisati na blogu. Zadržati i zatajiti ili podijeliti sa svima.

drifter-dnevnik @ 20:18 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, lipanj 4, 2011

Već duže vrijeme planiram ovu kružnu stazu i onda me pretekne prijatelj sa svojom ekipom. Opisao mi je svoj doživljaj. Nisu našli kraticu s Matijević brijega za Ograđenicu pa su produžili do Korita i po Premužićevoj stazi do Ograđenice. To ih je koštalo vremena. Odlučio sam promijeniti smjer kretanja i od Dokozina plana krenuti prema Ograđenici, pa onda na Matijević. Malo teža varijanta, ali činilo mi se sigurnija nakon ovih informacija.
Kad je došao dan, prognoza nije bila dobra za Velebit. Nismo htjeli odustati, ali smo planirali skratiti hodanje samo do planinarskog skloništa i natrag. Zbog toga smo krenuli kasnije. Na Štirovači vrijeme ugodno, oblaci dolijeću iz Like i razbijaju se, pa probija sunce. Kad budemo kod Ograđenice odlučit ćemo kako dalje.



Početak staze



Na Dokozina planu

Na Dokozina plan stižemo za manje od sata. Iznenađenje. Dva auta i dva šatora bez posade, na livadi. Tražim odvojak na stazi za Šatorinu, sve mi se danas čini daleko. Za dvadeset minuta skrećemo prema Ograđenici. Očekivao sam slabo utabanu, neodržavanu stazu. Početak je kroz bukovu šumu dobro markirana, široka i mekana ("put znatno jasniji i bolji", Josip Poljak).



Pakujci na stazi za Ograđenicu



Proljeće na stazi



Planinska kozokrvina - Lonicera alpigena



Dolac

Djelomično ju prati isprana šumska cesta. Nad provalijom se otvara vidik na nered koji je vi`or napravio od šume. Dno Doline se ni ne vidi. Prizor koji je dosta čest u sjevernijem dijelu među kukovima. Opet prolazimo kroz šumu, hlad i ugodna temperatura. Medveđi luk pomiješan s planinskim ide u cvijet, a đurđice na mjestima gdje probija sunce.



Malovan 1610 mnv

Na prijevoju vidik se otvara na Malovan, onaj kraj Ograđenika, obrašten klekovinom, a u njegovom podnožju travnati dolci. Stazom ponovo kroz šumu gubimo visinu. Osjećam da smo blizu. Mobitel prima poruke.



Otvorio se vidik



Blizu skloništa



Pozdrav društvu iz Pule



Mali planinari

Kad smo "dotaknuli" Premužićku ugledali smo more. Kratki uspon prema kontejneru i susret s velikom ekipom malih planinara. Četvero djece i četvero roditelja, njihovi su šatori na Dokozina planu.



Uspomena



Ograđenik 1604 mnv



Ograđenica, planinarsko sklonište

Kraj ruševine Antine kuće, kasnije đačkog doma, postavljen je kontejner, sklonište od bure, kiše i drugih nevolja. Interesantno da J. Poljak u svom Vodiču ne spominje tu kuću. Jedini krov nad glavom između Alana i Skorpovca, na mjestu s prekrasnim vidikom, zaštićeno od bure Pavinim vrškom i Vršeljcima na 1498 mnv. Vidik na Pag i Rab, mogu samo zamisliti kako je kad je bistro.
Dva sata je trajala ova šetnja od Štirovače do skloništa. Odmor uz marendu i odluka. Idemo dalje. Matijević brdo je treći vrh srednjeg Velebita, Šatorina je najviša i puno poznatija. Nastavljamo prema Brdu. Putokaz je jasan. Procjenjujem uspon na jedan sat. Došli smo za 1:15. Čitavo vrijeme sa staze imamo otvorene vidike. Dvijesto metara visinske razlike prolazimo bez teškoća. Nalazimo oznaku raskrsnice Šatorina – Matijević brijeg, onu koju je previdio imenjak prije dva tjedna.



Matijević brijeg 1611 mnv



Šatorina 1622 mnv



Kroz kleku na Matijević



Vidik na Pag

Na kamenu kutija s upisnom knjigom, bez žiga, a to nam je jedino još trebalo za "Velebitski PP". Slikamo se i tražimo put za vrh. Prema dolje nastavlja staza za Korita i Mlinište, a kroz prokrčenu kleku otkrivam nemarkiranu stazicu. Za desetak minuta dolazimo na Matijević brdo 1611 mnv, vrh označen samo s malom kamenom piramidom, osulom. Kumulusi su se nadvili, neki tamnosivi, zatvaraju sunce i nebo i ograničavaju vidike. Šatorina je blizu, a vide se stijene Bačić kuka i Budakovo brdo. Mislim da je vidik s ovog vrha, nižeg od Šatorine deset metara, čak i ljepši, otvoreniji, jer je bliže moru i ništa mu ne smeta. Prema sjeveru Veliki Kozjak i niz Rožanskih kukova vide se unatoč sivilu.
Nekoliko puta sam bio na Šatorini, vidio oznaku staze za Matijević, gledao ga, snimao, i nisam stigao do njega. Slijedeći put to neću propustiti, a kružna staza u obratnom pravcu nije teška ni zahtjevna. Dionica od Matijević brda do Ograđenice je posebno zanimljiva, a od Ograđenice do Dokozina plana je odmor za noge i dušu. Nama je trebalo bruto sedam sati, od toga šest sati hoda. Sve je dobro označeno, jedino treba paziti na "diskretnu" oznaku za skretanje s Brda prema Ograđenici.
Na povratku smo malo pokisnuli, ali to nije nimalo pokvarilo utiske s ovog izleta.

drifter-dnevnik @ 16:12 |Komentiraj | Komentari: 0
TagList
Index.hr
Nema zapisa.