Žigovi su naši tragovi
Planinarskim stazama
Brojač posjeta
162801
Arhiva
« » srp 2006
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Anketa
Koji je ljepši vidikovac












Blog - srpanj 2006
nedjelja, srpanj 23, 2006
Na Bitoraju smo bili, ali iz pravca Vrata. Rutu od Sungera i Bitorajske Bijele stijene isplanirali su Seniori PD Platak, po kružnoj stazi, koju su markirali Mrkopaljci. Standardno autobusom s Delte u 7:00, ne tako rano za ovo doba godine. U 8:30 već krećemo iz Sungera. Staza malo cestom, malo šumom, stiže do lovačke kućice kao iz priče, na Javorjevoj Kosi. Markacije slabe, stare i rijetke. Nakon dva sata grota - putokaz na kojoj piše 3 sata do Bitoraja! Trebalo je biti na oprezu. Nakon 3:45 nailazimo na putokaz i raskrsnicu za Viševicu. Još 0:35 do vrha. Dobra 4 sata, a očekivali smo najviše 3. Na vrhu slikanje, utiskujemo žig u dnevnik, marenda i odmor. 






























Silazim do Bitorajke. Ekipa iz HPD “Bitoraj” Zagreb je pošišala livadu, popiturala drvenariju, roštiljala i sad kreće na vrh s gitarom. Stižu i Dalmatinci s ogromnim naprtnjačama, pa je nastala gužva. Vraćamo se putem za Bijele stijene. Strmina je za sajlu, sva sreća da nije mokro i sklisko. Za 15’ dolazimo do kamena “Imp. Sav. ->”, a onda do “Imperator i Savjetnik 3 min”. Nismo odmah shvatili o čemu se radi, je li to neka kratica ili šala. To su Bitorajske Bijele stijene. 

Bitorajske bijele stijene, Imperator i Savjetnik

Provlačimo se između smreke i stijene kao kroz labirint i ostajemo bez daha. Zbog ovoga je trebalo doći, a i zaboraviti sve što se kasnije dogodilo. Šta prvo snimiti, gdje gledati, kako ovo zapamtiti? Brojim doma tridesetak snimaka, a čini mi se malo. Zadnji smo od cijele grupe. Svi žure natrag u Sunger, a mi bi još ostali. Stijene se vide s vrha Bitoraja, iz Sungera, iz Mrkoplja, ali ne vidi se što se ovdje skriva. Vodič Vjeko nas čeka, kaže da nikad ne slika i kad nosi aparat, ali zato dolazi više puta i uvijek mu je nezaboravno. Dugo nam je trebalo da stignemo grupu. U 15:00 vidimo putokaz za Sunger na bijeloj cesti i još uvjek lovimo grupu. Nakon toga lutamo, jer ne nalazimo oznake osim za biciklističku stazu. 1:30 hodanja po prašini, ponestaje tekućine, usne se lijepe, pjena pred očima sliči na pivu. Kad smo ugledali obnovljenu čeku visoke kategorije, otkrili su da smo blizu sela Slavica i ispod istoimenog vrha. Javljaju se mobitelom drugoj grupi, koja nije bila na vrhu, da dođu autobusom po nas u Belo Selo. Kod prve kuće u Slavici molimo vode. Vapaj ne shvaćaju, već nam nude drugu pijaču. Mještanin zaliva livadu, a ja se skoro bacio u travu. Mora da nam je jezik bio do poda, jer su nam svi nudili vode. Spasili su nas. Jedna baba bi htjela da je posvojimo pa da ide s nama zbog loše cirkulacije, artritisa i sl. Promašili smo cilj za 5-6 km zračne linije. Nisu nam pomogle karte, ni vodiči, ni kompas.
Najveća pohvala moje planinarke je: “Da smo išli sami, to nam se ne bi dogodilo”. U gostionici kod crkve Gospe Lurdske u Vratima (strogi centar: vatrogasni dom, crkva i gostiona) trošimo sve zalihe hladne pive i prepričavamo što nam se dogodilo. Sad su svi pametni. 
O ovoj avanturi bolje ne prepričavati dalje, samo o Imperatoru i Savjetniku.
drifter-dnevnik @ 14:18 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, srpanj 16, 2006
Ovaj dnevnik nije bedeker, ali neki njegovi dijelovi se mogu koristiti kao vodič. Sve ostalo je subjektivni doživljaj s izleta i ne snosim nikakve pohvale.
Več duže vrijeme razmišljam o planinarskoj kući “Alan”, pogotovo nakon što sam doživio Štirovaču, Šatorinu i dio Srednjeg Velebita. Pohod s kopnene strane je bio zavodljiv i trebalo je to obogatiti s morske strane. Prikupljanje informacija je bilo brzo i očito uspješno. Mora se priznati da nas je i teško podnošljiva vrućina potjerala u te visine. Pokret je planiran za petak popodne, dolazak na Alan oko 20 sati i uživanje u zalazu. Na obaveznom vaganju prije izleta imao sam 69. Nisam mogao odoljeti i krenuli smo ranije, bez obzira na 32C i nemoguće uvjete za vožnju. Za 2 sata stižemo na raskršće za Štirovaču, na Jadranskoj magistrali kod Jablanca. Uspon od pola sata po uskoj i asfaltiranoj glisti do ispod “malog” Alana i 1,5 kilometra lošeg makadama do planinarske kuće. Neslužbeni izvori šuškaju o asfaltiranju do Štirovače za iduće ljeto. 



U 18:05 potvrdio sam rezervaciju i dobio informaciju za vidikovac na kojemu ćemo čekati zalaz. Trenutno dežurni planinari, Ljilja i Ante s 24-godišnjim stažom na Velebitu, inače profesori u civilu, od domorodaca zvani “ludi profesori”, pokazali su nam sve znamenitosti kuće i okoline. WC nas se najviše dojmio, nema ga takvog. 



Buljma, ružnog li imena, udaljena pol ure, sa svojih 1451 mnm idealan je vidikovac, a burin puše, trajekti voze za Mišnjak, sunce pada. Oblačimo se, tražimo zavjetrinu, snimamo faze, već zbog ovoga je trebalo doći. 
U kući nema struje, radija, televizije, ali ima planinarskih priča uz “vopi” sa ili bez. Par iz Siska se izmjenjuje s profesorom, a imamo i mi nešto dodati. Sve tako do 23:00, kad smo se sjetili da ne poštujemo kućni red, ali zato i jest tu. Ulazim u vreću kao u škartoc. Vrtio sam se, ne znam koliko puta, tako da se u jutro nisam mogao iskobeljati, nikako otvoriti patent. 



U 8 sati temperatura je 12C. U 9 pokret. Ruta je prijevoj Veliki Alan, Kita, Zečjak i natrag Premužićevom stazom kraj Bilenskog Mirova. Do prijevoja je bijela cesta, koja nastavlja za Štirovaču. Slikamo Ljubin grob i kratko se prisjećamo tužne priče. Kroz bukovu šumu dolazimo do Kite na 1573 mnm. Bukva se medi, a mušice kvare fotografu kadar. Kako vjetar puhne, tako ih nosi u rojevima. Dolje cesta vijuga po rubu livade Bilenski Padež, a u daljini Rožanski kukovi, Veliki Kozjak i južnije Šatorina. Montiram stativ. Ne štedimo memoriju foto aparata. Idemo dalje osvježeni i bogatiji. Taj dio do Zečjaka nije šetnja. Izmjenjuju se bukova šuma, smreke, stijene, hrptovi, ali i krasni vidici. Marke su svuda, nema lutanja. Od dva vrha ne znamo koji je onaj pravi, ali dilemu razbija zadnja dionica. Zečjak na 1622 mnm, drugi vrh Srednjeg Velebita je pod nama. Žig HPS-a otiskujemo u dnevnik, ponovo razvlačim stativ i novih 15 snimaka za uspomenu i za ovjeru. Vidi se Zrće, Osoršćica i sve do Učke. Ispod nas Gornja Branjevina odvojena nizom vrhova od 800 i 900 metara. Kratki rezime u povratku kroz bukovu šumu. Dionica je za pet, šarolika, čak nije ni naporna, a vidici za pamćenje i nove planinarske priče. Savjetovali su nam obratan pravac, ali nismo požalili tvrdoglavost. 

Bilensko Mirovo

Saznajemo da se gljiva koju smo vidjeli i uslikali zove škriplin i da je jestiva dok je mlada i lomljiva, može na roštilju, na gulaš ili pohana, ovisno o ukusima. Spuštamo se na Premužićevu stazu, a njome trče neki momci. Gužva ispred kuće, jer je tu kontrolna točka. Dolaze od Baških Oštarija i nastavljaju prema Zavižanu, druga kontrolna točka, i dalje za Senj. Ovu dionicu su prvi prošli za 3:30, a na putokazu piše 12 sati! Nismo se hvalili svojom turom od 5:30, jer obično treba 2:30. Jedva sam dočekao gozbu, pohano i pomidor. Kratak odmor i planiranje, vratiti se ili ostati - pitanje je sad. Plan je ispunjen, ali želje nisu. Odlučili smo se za još jednu noć. Putovat ćemo ujutro, kad je hladnije, a sad idemo na Alančić. Za samo sat vremena na 1611 mnm. Natjecatelji još stižu, saznajemo da ih je 80-tak, ima i planinarkinja ili planinarica, svejedno, žene su za divljenje. Na Alančiću osuli i gromača koja štiti od bure. Kako tek tuče prava, kad je cesta zatvorena, ovo sad je takva da se ne može stajati, a teško je i snimati. Vidik nije iznevjerio. U Rabu vidim tri zvonika, trebala bi biti četiri. Luka Mišnjak je dolje i još puno otoka, Pleševica i Gornja Branjevina južno, prema sjeveru Veliki Zavižan između bližeg Rožanskog vrha i Golog vrha, istočno Rožanski kukovi i Veliki Kozjak. Akumuliramo hladnoću. Kako će nam biti sutra na povratku? Spavam kao bebica. Ustajanje u 7:00, podgrijana kavica još iz Rijeke, kratka ćakula i doviđenja društvu, očitavanje temperature od 100C u 8 sati i pokret. Puno je pitanja još ostalo. Sve je proletjelo prebrzo. Obećali smo doći opet. Visinsku razliku od tisuću metara i temperaturnu od preko 15C izdržali smo iznenađujuće dobro. U 10:00 smo u Novom na trgu Vinodolskog zakonika željni kave. Da li da pišem o muzeju koji smo obišli, o izložbi sakralne umjetnosti u crkvici Svete Trojice? Ipak, to ne spada u planinarenje. Otvorit ću jedan drugi ili treći dnevnik. Zašto smo se vratili tako rano? Boginja ima koncert na Trsatu i nadam se pjevat će nam “Vilu”. Buran i bogat vikend. Na vagu sam stao u strahu, pokazuje 65.

Muzej u Novom, Ivan Mažuranić
  

drifter-dnevnik @ 19:29 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, srpanj 8, 2006
“Sposobnost uživanja u prirodi znak je višeg stupnja kulture”, tko god je to smislio, zvuči pretenciozno. Da li su ljubitelji prirode akademici? Netko će se uvrijediti, a netko bi se mogao umisliti. Što s onima koji jedva čekaju da bace dekicu na livadu i zapale roštilj? Ne uživa svatko na isti način, ne uvijek, ne bilo gdje. Da budemo kulturniji krenuli smo u prirodu.
Lani smo pet puta bili na Snježniku. Ovo će biti prvi puta ove godine. Izabrali smo vrijeme runolista. Kod doma “Sušak” parkiramo i najavljujemo se za ručak gazdarici. Dobrodošlica prvim gostima i ponosno isticanje 12C, na Zavižanu je samo stupanj manje. Pripremili smo se za iznenađenja. Uspon je bio brz. Rimska vrata, kratko se zaustavljamo zbog ljiljana i vidika na Risnjak. Tek na izlasku iz šume na prve livade usporavamo. Bijeli raskidani oblaci kao pahulje u pravcu Gerova, samo da ne nestanu prije nego dođemo na vrh. Prema Krku i Cresu vidik zatvoren, pogodila ih je lošija prognoza. 
U ovo doba smo uvijek na Snježniku zbog ljiljana, ali ovaj puta je sve bujalo. Otrovna bijela čemerika je nadrasla bijeli stolisnik i još bijeliji karanfil, narančaste ljiljane, indigoplave zvončike, pjegave kaćune, rijedak planinski zvjezdan ili Aster alpinus, pakujac, jedini crveni pjenišnik poznatiji kao rododendron, a iz kleke viri ljubičasta mliječ. Pazimo da ne stajemo izvan staze. Ne stane sve u jednu sliku. Na vrhu nije baš ugodno. Sa zapada upravo nešto sivo leti. Brzo slikanje vidika i uspomena za dnevnik. Zaboravio sam da nosim stativ u ruksaku. Vrag odnija prešu, rekla bi punica. Spuštamo se kosom prema sjeveru ne bi li našli runoliste. Nije moguće da ih još nema. Na terasi zatvorenog doma se oblačimo, Mirjana stavlja na sebe sve što je uzela i još nije dosta. Termometar pokazuje 15C. Do Guslice dolaze oblaci i tope se kao šećerna vata. Balkon doma je jedan od najljepših vidikovaca, čak i po ovakom vremenu. Treba to očuvati, jer to je kultura svejedno kojeg stupnja. Marendamo i krećemo prema Guslici, jer na toj stazi mora biti bjelolista ili stelle alpine ili Edelweissa ili Leontopodium alpinum. I evo ih, skoro gazimo po njima. Ima ih, Snježnik ih čuva, a i planinarska kultura. Jedan mladac stiže kroz Grotlo i već juri natrag kao da je nešto zaboravio, onaj anonimus bi rekao kulturu. 







U “našoj oazi” ribizle u cvatu, kranjski (zašto nisu naši) ljiljani, alpske pavitine kao zastori preko stijena, samo nedostaju martagoni, tek su u pupu. Osjeća se miris uvenulog medvjeđeg luka, a još je imao nekoliko mjeseci života do jeseni.
Prokleti kulturni crv mi ne da mira, a ovo je ipak samo dnevnik ili danas nije.

drifter-dnevnik @ 10:33 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
TagList
Index.hr
Nema zapisa.