Žigovi su naši tragovi
Planinarskim stazama
Brojač posjeta
162798
Arhiva
« » kol 2006
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Anketa
Koji je ljepši vidikovac












Blog - kolovoz 2006
četvrtak, kolovoz 24, 2006
Osoršćica je bila planirana već ranije, i to iz Nerezina preko Počivalice na vrh Sveti Mikul, a povratak Rudolfovom stazom.
Našli smo putokaz, parkirali i gledamo brdo tik ispred nas. Izgleda ogromno, a vrh Televrin ili Televrina je samo 588 ili 589 mnm (na istoj karti dva naziva i dvije visine). Na groti je oznaka 1 H, očito smo na stazi kojom smo se trebali vratiti. Strma je, a toplo je. Prati nas borova šuma s malo hlada. Nova grota se zove “Via Franz Josef”, pa još jedna “Prinz Rudolf 1887”, zavodimo turiste. Nekoliko parova je u povratku, ako smo mi krenuli u 8, kad su oni? Gledamo Nerezine ispod nas. Nekad je to bilo malo mjesto, manje od Osora, ribarsko. Na velikoj raskrsnici prije vrha skrećemo lijevo, desno je Televrin i dalje planinarska kuća “Sveti Gaudent”. Kapelica Sveti Mikul je kao na slici, a vidikovac tek. Vidljivost doduše nije kao prekjučer. Južni kraj Lošinja je u maglici, Male i Velike Srakane vire iz mora,  iza njih Susak, a skoro ispod nas Unije s Ernestovom uvalom Vognišća. Još prema zapadu nazire se rt Kamenjak. Zapadna padina je blaža, a oko mi stalno zapinje za uvalu i rt Tomožina. Kapelica je ipak glavni motiv, slikamo je izvana, iznutra, čak sam se popeo na krovište pomoću gromobrana. Knjižurina posjetitelja je na oltaru. Mi smo 15. danas, a ispred nas sami Slovenci. Čudno, ali ima i Talijana na vidikovcu. Tolika je gužva na vrhu da sam zaboravio da u ruksaku nosim stativ, nismo ga upotrijebili, a ni pljosku. 

Lošinj


Sveti Mikula

Tražim stazu za povratak. Marke me vode na rub vidikovca i hrbat prema jugu. Dva sata je do Nerezina kružnim tokom, ali u obratnom smjeru. Po običaju tražimo poziciju za papanje, u hladu, s vidikom. Ne bi nam bilo lako da smo ovom stazom išli uzbrdo. Nije toliko strma, već vodi preko golog krša. Prolazimo ispod stijena koje smo prozvali Osorskim bijelim stijenama, drukčije bi bilo teško izgovoriti. Pogađamo gdje bi mogla biti Počivalica. Mjesto za odmor je u hladu, zaklonjeno od vjetra i kiše, uz neku vodu, s izlizanim drvom ili grotom za sjedenje. Od svega ništa, vrh Počivalice 247 mnm je vidikovac. U nastavku nailazimo na raskšće za Ćunski i Tomožinu. Na ovoj dionici nema prometa. Staza sa zapadne padine prelazi na istočnu. Prolazimo iznad ruševine Velog dvora kaštela Klarić omeđenog stupovima dalekovoda (grijeh). Kraj staze su dva stabalca planike, sad već zaštićene. Nekad ih je po Cresu i Lošinju bilo puno. Plodove ovdje zovu mogunje, sad su grestive, sazrijevaju tek na jesen. Na cestu izlazimo kod kapelice Svete Marije Magdalene gdje nalazimo putokaz.
Treba pamtiti do drugog puta, a ovo je podsjetnik. Vraćamo se par sto metara prema centru ili prema Osoru do prvog putokaza (isti su) i auta. Kad smo dolazili, uočili smo terasu kafića kod benzinske pumpe i sad smo je posjetili. Bavica s mora nas je ofriškala i ono zna se.

drifter-dnevnik @ 17:50 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, kolovoz 22, 2006
Budimo se uz vremensku prognozu u 8:45. Rastezanje i ljenčarenje, jer za kupanje je još rano. Kad smo čuli “vidljivost je 40 km”, nastala je panika. Peciva se vade iz zamrzivača, priprema se pijača i pitamo se hoćemo li na Sis ili Osoršćicu. Od Pernata je Sis bliži. U 10:45 smo na raskršću za Beli zvanom Križić, a tu i počinje staza.
Uspinjemo se i svaki čas se okrećemo, jer vidik je čitavo vrijeme otvoren i lijevo i desno, na zapad i na istok, na sjever i na jug. Na vidikovcu kod raskršća se zaustavljaju auti, skoro svi osim kamiona. Danas je dan vidikovaca. Ako je Tramuntana “caput insulae” onda je ovo mjesto “collum insulae”. Auti se izmjenjuju i postaju sve manji. Dobili smo zračnu pratnju. Četiri ili pet ili šest orela kruže ne mašući krilima. Za jedan sat smo na vrhu 639 mnm. Slovenci su već tu, ali kao da ne uživaju. Visina nije neka, ali ovaj vidik nemaju. Vide se dva mora s jednog mjesta. Gromača kao zaklon od bure i mnoštvo osula. Jedan od metar i pol majstorski složen, kamen na kamen bez podupiranja sa strane. 

preko Plavnika do Velebita

Skidam naprtnjaču, vadim stativ, dalekozor i lovim Bjelolasicu. Na Velebitu pokušavam naći Gromovaču na kojoj smo bili prije par dana i sigurno je vidim, ali ne znam koja je. Cijeli Krk je na dlanu, na Glavotoku vidim rivu, mašem prema balkonu na Pećinama. Rijeka svojom širinom jedva stane u kadar. Urinjski dimnjak radi. Preko Plavnika iz mora vire Grgur, Goli i Rab s Kamenjakom. Južni Velebit izgleda niži od sjevernijeg djela. Plaža Race, na kojoj se često kupamo, u dnu Valunskog zaliva, punta Pernata i preko poluotoka sve nadvisuje Osoršćica. 

vidik na Crnu puntu i Skitaču

Moja planinarka, rođena Pernaćanka, uživa, a ja skupa s njom. Na zapadu Crna punta i iznad nje poznata nam Skitača. Prema jugu se proteže Cres s vijugavom prometnicom. Gradim jedan osul u čast ovom vidikovcu. U pravcu sjevera je najviši vrh Cresa, Gorice 10 m viši od Sisa, ali se s njega djelomično gubi vidik. Malo ispod vrha u hladu obredna marenda s vidikom na Srednja vrata i Plavnik.
U silasku sam požalio što nisam stavio cipeletine. Na stazi je gruh veličine lješnjaka do oraha i u tenisicama sam mogao stići vrlo brzo dole, ali ne u jednom komadu. Držao sam se gromače, gdje je bilo moguće.
U Cresu smo još stigli pogledati  samostan Svetog Franje iz 15. stoljeća i sakralni muzej s raritetnim starohrvatskim knjigama pisanim glagoljicom i malom etnografskom zbirkom. Sutra ćemo na kupanje na Race.
drifter-dnevnik @ 15:53 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, kolovoz 19, 2006
“Onaj tko je prvi u koloni piše dnevnik”, i opet je na meni domaća zadaća.
Ruta preko Senja, Svetog Jurja i Oltara, bez provjere prohodnosti ceste za Zavižan. Zaustavio nas je znak zabrane na odvojku za Zavižan. Morali smo preko Krasna, a ne znamo u kakvom je stanju makadam. Nema povratka. Uspjeli smo doći do raskršća u Krasanskoj dulibi. Dalje je bijela cesta ista ili lošija nego lani, ali samo do Babić Siće. Tu saznajemo da će se asfaltirati dionica od Oltara 4 km. Od ulaza u NP Sjeverni Velebit makadam je odličan. Parkiramo kod ulaza u botanički vrt, presvlačenje i pokret u 10:30. Planiramo Premužićevom stazom do Rossijeve kolibe s usputnim pentranjem na Gromovaču. O stazi smo čuli i pročitali sve najbolje i sve je istina. Atraktivna je, uglavnom ravna, lagana i sve tako preko 50 kilometara do Oštarija. Nevjerojatno je da su je gradili 3-4 godine, ali ne vjerujem da su radili zimi. 

planinski kotrljan



Uz stazu botanički vrt, orhideje crvene kruščike, osjak vunasti, medvjeđe grožđe, miloduh, a kod Rossijeve kolibe rasadnik alpskog kotrljana. Renđeri ili šumari i ekipa dobrovoljaca čistili su stazu upravo ispred nas, kao da su znali da dolazimo, i postavljali poučne panoe. Sa staze nijedna planina u okolini ne izgleda visoko, a ima ih od Balinovca 1602 mnm, Zavižanske kose 1620, Vučjaka 1644, Velikog Zavižana od 1676 odmah na početku, Čepuraši 1609, Mali (1699) i Veliki (1667) Rajinac sa sjeverne strane staze i Gromovača 1676 kao najviši vrh Rožanskih kukova. Svi su iznad 1600, a oni niži se ne spominju. Uspon na Gromovaču je lagan, pa zahtjevan, pa opet lagan, od staze 20 min. Vidik na sve. 

na Gromovači

Vidljivost nije bila najbolja zbog sparine, ali do Osoršćice, Učke i Srednjeg Velebita se ipak vidjelo. Otoci ispod nas, Baška na Krku, Prvić, Grgur, Goli i Rab su kao na dlanu. Gromovača je po nekom drugom vremenu sigurno zaslužila svoje ime, ali danas je bila prijateljska. Foto session u svim pozama i pravcima. Treba imati spretnosti i prakse za stjenoviti spust. Jana se malo namučila, siguran hvat rukama pa oslonac nogom i tako redom. Do Rossijeve kolibe je staza usječena u Pasarićev kuk tako da je s jedne strane provalija “ne gledaj me” sa snježnicom na dnu. 

Rossijevo sklonište

Premužićeva staza u Čepurašima

Kod Rossijevog skloništa masa ljudi. To nije planinarska staza, već je to šetalište. Šteta što ne radi kafić da popijemo nešto. Konji zvoncaju, nakon nekog vremena čak smeta taj zvuk usred Velebita. Kratko se zadržavamo. Sunce peče. Ono malo hlada je zauzeto. 



U povratku napokon nazdravljamo orehovicom iz pljoske. Na terasi doma na Zavižanu ispijamo arhivski Cool, pokriven lanjskom prašinom. “Bilo je tako lijepo da ću opet s vama”, izjava je našeg djeteta na kraju ovog pohoda.

drifter-dnevnik @ 09:06 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 15, 2006
Počelo je sa “Vidi medvjedića”, a ja kao šofer, koji gleda ravno ispred, nisam vidio. Suvozačica je zadužena za rupe na cesti i slična opažanja. Prolazimo Tuk bez zaustavljanja, Matić poljanu, na kojoj nas prolazi jeza svaki put, Planu i kad smo stigli do 15. kilometra na cesti Tuk - Jasenak, a nije bilo tako rano, opazila je “bit ćemo sami”. 



Za sat stižemo do Boca i nikoga ne čujemo, a špilja u koju bi mogao netko dlakav stati je prazna. Pojavile su se prve skulpture i zaboravili smo strahove. Ipak, čujemo glasove i evo tročlane obitelji. “Dobar dan, a moja žena kaže da nema nikog osim međeda”, blebećem ja, a oni me belo gledaju. 



Dolazimo do planinarske kuće “Bijele stijene” i dežurne planinarke HPD “Kapela” kažu da su to Nijemci. Sve znaju i dužnost im je to. Udaram žigove i kupujem suvenire. Tu su kontrolne točke GPP i KPP. Kuća je kao nova, opremljena za duži boravak, s više od 15 ležajeva. Pet minuta iza stijene je sklonište “Miroslav Hirc” s više od 20 mjesta za spavanje bez madraca. Obje kuće imaju uređen okoliš sa stolovima i klupama, kao stvoreno za izgubiti se ili pobjeći iz đungle na asfaltu. Tu je par iz Ogulina i dvojac iz PD “Dalekovod” iz Zagreba s kojima izmjenjujemo iskustva i pamtimo savjete. Vraćamo se putem do odvojka za vrh. Sajlom se pomažemo i stižemo do 1335 mnm, najvišeg vrha Bijelih stijena “Nadvišeni Kamen”. Čudesan vidik, stijene na sve strane, Bjelolasica u cijeloj svojoj dužini, Mirkovica na južnom kraku proviruje svojim repetitorom, sjevernije Višnjevica, prema istoku strši Klek kao da je strašno visok, Velebit u oblacima, prema moru magličasto, Viševica i Bitoraj, Snježnik i Risnjak. Za ove stijene uopće nije bitna vidljivost na okolne planine, one su same dovoljne.
Vihoraškim putem veselo stižu dva mladca iz riječkog PD Duga. Nalazimo samo žig KPP, velik i trofejno lijep, ali na takvom vrhu očekuješ bar još jedan. Današnji plan je ispunjen. Upoznali smo samo istočni krak Bijelih stijena. Do Samarskih vodi Vihoraški put u dužini nešto više od četiri kilometra kamene radionice kroz kukove, vrata, kupole, stolove, tornjeve, kovčege, obeliske, Katedralu, Natašin dol, Ljusku, Zelenu dolinu. Jedna od najljepših planinarski staza čekati će da je osvojimo. Spuštamo se i sad je lakše, bar na toj dionici. Skretanje za Kapelicu smo i prije primjetili, ali sad se odlučujemo za posjetu. Imamo vremena. Kod Slonove brade pruža se vidik na Prste. Hodnikom ispod Brade ulazimo u grotlo okruženo okomitim stijenama. Krater kao da krije neku tajnu. Uočavamo crveni križ na stijeni preko puta. Piramidalni otvor otkriva jedinstvenu kapelicu, a okolne stijene osiguravaju mir. Ovo je dostojno hodočašća. Osjetila su napeta. Koračam lagano, pažljivo, da ne pokvarim raspored kamenčića, da ne zgnječim travku. Nešto gmiže po mahovini. U trenu prepoznajem biće s potjernice. Park prirode “Učka” objavio je “Traži se rijetka vrsta”, potragu za planinskim daždevnjakom – Salamandra altra. 



Potpuno je crn, lijen, dužine grančice, kasnije izmjerene 12,5 cm. Nije voljan pozirati, ali uspijevamo napraviti i nekoliko makro snimaka. Okrećem se u grotlu, gledajući vrhove i odjednom erupcija osjećaja. Kao da je sve puklo, čisti “soul”. Ovo će mi mjesto ostati nezaboravno. 

Prsti na Bijelim stijenama

Još jedan pogled na Prste i uspon. Napokon smo svemu tome nazdravili iz već arhivske pljoske. Povratak do Boca u 14:15, preko glatke stijene, kroz jedan uski prolaz, preko vrtline punog plavog alpskog kotrljana i kraj bezbrojnih kamenih skulptura. Činilo se sve ovo kratko. Čak nas je i vrijeme poslužilo, iako čujemo da je jučer pralo iz kabla. Na polovici spusta susrećemo petero, koji su prvi put ovdje.
U 15:15 smo na početku. Cestom dolazi dvojac iz PD “Dalekovod”. Spustili su se Rusovim jarkom do Begove staze, ali su promašili stazu, kraticu do Klanca kostura. Jedan je imao ozlijeđenu nogu, pa smo ih odvezli do 13. kilometra i njihovog auta. Vratili smo se još na vrijeme da stignemo na Trsat.
drifter-dnevnik @ 16:01 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 6, 2006
Kad ideš u planinu, trebaš uzeti apoteku za prvu pomoć. Nikad ne znaš što će ti se dogoditi. Na primjer, ideš na Samarske stijene i padne ti prozor na nogu. Zvuči nevjerojatno i zato evo priče.
Evo nas oko 9 sati na 13. kilometru. Vrijeme pravo, 20C, malo oblačno. Nismo prvi, iako je izgledalo sve tiho i pusto, čak je i srna mirno šetala. Na Samarski vrh stižemo lako i brzo. Vidljivost odlična. Ovaj put vidimo Osoršćicu preko Obzove. Nisam bio siguran, pa sam s kompasom provjerio, pravac SSW. Velebit je čist i bistar. Par snimaka i krećemo prema skupini stijena pod imenom Sjeverna skupina. Prvi vidikovac na Vrtaču sa snijegom na dnu. U dolini Šumskih vila sve zuji, ima ih puno. Putokaz nas vodi prema stijenama Stepenice, Mrkopaljski planinarski put - Kontrolna točka 2. Ovo je već alpinistički pothvat, ali isplatilo se. Dvadesetak snimaka je malo za ove vidike, Slomljeni zupčanik i slične instalacije. Na sljedećoj stijeni Piramidi pozira nam solist, kojemu smo pomogli popraviti skupu naprtnjaču. I on nas fotografira, ali kako izmjeniti uspomene (Javi se!). 

Samarske stijene, Stepenice

Može se razgovarati preko vrhova. Kroz Faraonovu dolinu idemo prema Piramidi, MPP KT3. Žig kontrolne točke ima simbol runolista i sad znamo zašto. Vire iz rupa na stijenama. Razlikuju se od naših primorskih sa Snježnika. Zeleniji su, jer nemaju toliko bijelih dlačica a duže su im stabljike i listovi. Penjem se na sam vrh kroz uski prolaz. Pentranje na granici alpinizma je već normalna stvar. Mirjana kaže da će me čekati. 

Samarske stijene, Krokodil na Piramidi

S Piramide se dovikujem s nekima na Samarskom vrhu i evo je, pojavila se glava iznad stijene. Prevladala je napor i strah da bi uživala u ovom. Doživljaj je nezaboravan, novih dvadesetak snimaka je obavezan prilog. Silazimo u Dolinu suza i evo nove stijene. Vidikovac iznad Doline suza je najniža stijena, ali pruža vidik na sve, Samarski vrh, Stepenice, Piramidu i Kocku. Kretali smo se po obodu kruga koji čine sve ove stijene. Izviruju iz smrekove šume i ističu se svojom bjelinom. Opčinjen sam skulpturama, snimam iz svakakvih pozicija. Jedna me poza koštala, našao sam se na leđima dok sam trepnuo. Okrivio sam sklisku paprat. Naprtnjača je amortizirala pad. Nemam nikakve uspomene, čak ni slike, jer sam odmah dobio jezikovu juhu moje planinarke.
Putokaz nas pita za lakši ili teži put. Svakako biramo lakši, ali za šta. U podnožju Velikog kanjona planinarka odustaje. Moram pokupiti pečat MPP KT4. Prolazim kroz hodnik i evo kutije. 

Samarske stijene, Veliki kanjon

Labirint okomitih stijena me je zadivio. Vraćam se i zovem ju da dođe. Ovo se ne smije propustiti. Slikamo i slikamo bez kriterija. Doma ćemo sređivati, sjećati se i brisati, ali za brisanje nema ništa. Digitalac je zahvalna igračka. Jedna stijena ljepša od druge. Pravac koji smo odabrali je odličan. Pročitao sam negdje “Ostavite sve brige, jer ulazite u raj” i stvarno je tako. Uživao sam u nekoliko opisa autora koji su se divili, vidio slike, ali ovo treba doživjeti. Nekad su i lovci uživali u ovim krajevima, a danas to mogu preporučiti botaničarima, zoolozima, kiparima, fotografima i svim ljubiteljima prirode. Umorni smo i jedva čekamo sklonište. Počelo je grmiti, zaškurilo je, sijeva. Očekujemo neveru. 10 minuta do skloništa činilo mi se duže. Jedna grupa je na odlasku.
Ostajemo sami. Otvaram sklonište i prilazim prozoru. Na balkon se ne može nego kroz prozor. Htio sam napraviti snimke za sjećanje. Kako se otvara prozor? Ima neki patent koji nisam odmah shvatio. S jednom rukom pridržavam okvir, s drugom okrećem kvake i slušam kako mi govori izvana da to ne diram. I dogodilo se upravo najgore. Prozor mi je pao na nogu. Tada sam vidio natpis “ne otvaraj prozor” na okviru. Cipeletina i nova čarapa, koju sam dobio za dvije šestice, amortizirala je udarac. Tako su nastale prozorske slike. Ratkovo sklonište je jedinstveno. Ispod monolitne stijene Šerpas, u udubljenju, kao brlog, zaštita je od svakog vremena. Sjetio sam se kuće na Alanu i zadnjih neugodnih događaja s naplaćivanjem usluga. Kako je to završilo? Napokon smo nešto pojeli, ali bolje da smo tek sad, jer provlačenje i veranje s punim rezervoarom je nemoguće. Pale su dvije kapi. Imamo sklonište, je li pametno krenuti do auta? Sreća nas je pratila, pa će i dalje. Stiže nova grupa, koja nas je čitavim putem pratila na rastojanju i s kojom smo se dovikivali po vrhovima. 
Za pola sata smo kod auta. Parkiralište je puno, registracije DE, KC, ZG, PU, RI, dva kombija i jedini terenac Niva. Sjetio sam se da nosim limenku suhih brusnica, još od Bitoraja, i novu pljosku sa starom orehovicom, također poklon za rojsni dan dvije šestice, ali sad je za to kasno. Kiša nas pere po putu, a u Rijeci sunce. Doma sam se presvukao i osjetio bolove u nozi. Mora da me čuvala nova čarapa specijalka. Pojavila se oteklina i počeo sam šepati. Osim repete jezikove juhe, dobio sam oblog od arnike. Prijatelj lovac mi je preporučio, jer to i on često koristi. Sad mogu dalje preporučiti i planinarima, i ne samo njima. Danas, ponedjeljak kad pišem ovaj dnevnik, kao da ništa nije bilo. Treba li nositi tinkturu od arnike u priručnoj apoteci? Nositi pljosku koja prirasta srcu? Čekati u skloništu da prođe nevera? Da li otvarati prozor na planinarskom skloništu? Dodaj i ti koje pitanje.
drifter-dnevnik @ 15:01 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
TagList
Index.hr
Nema zapisa.