Žigovi su naši tragovi
Planinarskim stazama
Brojač posjeta
162804
Arhiva
« » kol 2009
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Anketa
Koji je ljepši vidikovac












Blog - kolovoz 2009
nedjelja, kolovoz 30, 2009
Kalnički i bilogorski kraj

Prijedlog za posjetu tom kraju je odmah prihvaćen. Nismo tamo još bili. Jedan od razloga je udaljenost. Autocesta je to vremenski malo približila. Više smo sjedili u autu nego hodali.

Grad Kalnik



Pjesma jedne planinarke


Od Križevaca smo za pola sata bili na Kalniku. Stjenoviti vrh više podsjeća na primorske planine. Od doma za vrh vode dvije staze, jedna 0:15, a druga 0:30. Za kartu poučne staze ili staza treba ići u TC Križevci, jer u domu nemaju. Biramo kraću stazu za gore, a vratit ćemo se onom preko grebena sa sedam zubi. Mislio sam da ću više snimaka napraviti, ali po ovom oblačnom fond slika je mršav. Srećom da smo došli prije renoviranja doma, zbog kojeg se dom preksutra zatvara na duže vrijeme.

Pano poučne staze

Planinarski dom na Kalniku

Rampa za letače



Vrh Vranilac

Vidik s vrha

Trebalo bi izdati dnevnik transverzale s TV tornjevima

Još jedan vidik s vrha


Žurimo dalje do Koprivnice. Koprivnički planinarski put sa šest kontrolnih točaka vodi okolicom Koprivnice na Stankov vrh, najviši vrh Bilogore 309 mnv. Gorje se proteže od sjeverozapada prema jugoistoku u dužini od 80 km. Najviši vrh ima više naziva. Službeno ime je Rajčevica. Koprivnički planinari su ga od 1975. nazivali Ivinim vrhom, po Ivici Hiršlu, a od 1992. nazivaju ga Stankov vrh po Stanku Šafaru.
Kontaktirali smo s prolaznicima, raspitujući se za lokalitete i adrese pojedinih objekata. Oduševljeni smo bili susretljivošću, ljubaznošću i spremnosti da pomognu. Kad bi se bar svi zarazili. Nitko nam nije trubio kad bi se zaustavljali. "Vozite za mnom, pokazat ću vam put" rekli bi bez razmišljanja i krenuli, a trebala nam je pomoć. Vrijeme je curilo. Žao nam je što nismo obišli Podravkin rekreacijski centar, izgledao je lijepo održavan s puno sadržaja.

Podravkin rekreacijski centar, muzej


Blizu smo

Stankov vrh

Foto za dnevnik


Na jednoj kontrolnoj točki nije bilo žiga, izgubili su ga. Trebalo je slikati se. "Kakva mi je frizura" pitala je planinarka, a ja dodajem frizerku u idealnu ekipu. 
Hmelj - Humulus lupulus
podsjetio nas je na žeđ



Jedinu primjedbu imamo na ažurnost teksta u dnevniku, pa i na web stranici, u odnosu na situaciju na terenu.

drifter-dnevnik @ 08:11 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 23, 2009
Nadvišeni Kamen

Od Tuka dobrom makadamskom cestom, preko Matić poljane, kroz Velika Vrata, do 15. kilometra dolazimo dosta rano. Nikoga nismo sreli. Nakon Klanca kostura staza se počinje uspinjati kroz šumu. Sve je mokro od noćašnje kiše, još kaplje sa stabala.

Crni daždevnjak - Salamandra atra
 
Zadebljane žlijezde iza očiju s otrovom

Kao da se nikog ne boji


Nismo ni počeli uspon, a na stazi crni daždevnjak. Znamo da je zaštićen pa pazimo, kad već on ne pazi. Nakon par metara drugi. Na kamenu, malo savijen u tijelu, uzdignute glave, ne bježi. Snimam ga flešom pa se lijeno pomaknuo. Iza glave vide mu se zadebljanja, žlijezde u kojima je otrov za napadače. Crne je boje odakle mu je i naziv, jedino je na trbuhu tamnosiv. Od prednjih do stražnjih nogu, bočno, izbočine su kao od rebara. Dužine je oko 12 cm. Koža je sjajna jer je vlažna. 

Planinski močerad (Sl)

U očekivanju partnera

U zagrljaju

Ni fleš im ne smeta


Zahvaljujući ovakvom vremenu izašli su iz svojih skrovišta. Hodamo dalje i preskačemo ih. Stalno gledamo pred noge, zanemarili smo marke. Izbrojili smo ih 47, sve po stazi, u jedan sat hoda. Kod zadnjih viđenih primjeraka jasno nam je da je vrijeme parenja. Odgovara im ova vlažnost. Srodna vrsta je običan ili šareni daždevnjak, veći je i sa žutim pjegama. 

Alpski kotrljan - Eryngium alpinum


Dolazimo na Boce, raskrsnicu, gdje desna staza vodi Vihoraškim putem u srce Bijelih stijena, a lijeva prema vrhu Bijelih stijena i planinarskoj kući i skloništu. Mi krećemo lijevo putem punim prepreka, uskih prolaza, glatkih stijena. Uspon na sam vrh je po sajli, na mišiće i nokte. Vrh Bijelih stijena ili Nadvišeni Kamen, kako ga ovdje zovu, je odličan vidikovac sa 1335 mnv, a danas je sve u oblaku i još puše. Ništa se ne vidi. Došli smo otisnuti pečat u dnevnik Goranskog planinarskog puta, jedini koji je još nedostajao.

Ovakva je bila vidljivost

Kao da čuva ovu ljepotu

 
39 obaveznih kontrolnih točaka i oko 280 km staza kroz Gorski kotar. Ne mogu se odlučiti što je bilo najljepše, Zeleni vir, izvor Kupe, Jelenc, Snježnik, Risnjak, Bitoraj, Bijele i Samarske stijene, Klek, ali najteže su bile dionice do Paravićeve mize, Čabarske police i Šverde, sve uz granicu sa Slovenijom. Mislio sam da će nam taj dnevnik služiti kao vodič po Gorskom kotaru i nisam vjerovao da možemo sve to propješačiti i ovjeriti. 

Planinarska kuća "Bijele stijene"


Spuštamo se do kuće "Bijele stijene" da pozdravimo dežurne planinare iz društva "Kapela". Sami su, a kažu da su jučer imali gužvu. Danas nisu nikog očekivali po ovakvom vemenu. 

Žig u originalu veličine 10x10 cm

Na povratku idemo do Slonove brade i Kapelice. Ispred Slonove brade je vidik na Prste, karakterističan motiv i zaštitni znak Bijelih stijena.  Ispod brade ulazi se u krater sa strmim stijenama. Nasuprot ulaza je mala pečina s metalnim križem.

Putokaz za Kapelicu

Slonova brada i ulaz u krater

Prsti

Kapelica

Križ u Kapelici

Stijena kratera



Zubi, Češalj ili Prsti

Marin grob

Petrov križ - Paris quadrifolia (otrovan)


Kad smo se vraćali oko 15:00 nalazimo samo jednog daždevnjaka. Jutarnja seks promenada je završila.

drifter-dnevnik @ 17:54 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 19, 2009
Bijeg na Velebit

Pobjegli smo od rekordnih temperatura. Planina je mjesto za takav bijeg. Do Kugine kuće, planinarske kuće na Srednjem Velebitu, nismo još bili. Preko ljeta imaju stalno dežurstvo. Raj. Samo treba doći do nje, a to je pothvat. Dva sata vožnje do Krasna. Uskom krivudavom asfaltnom cestom do Štirovače, mimoilazeći se s kamiončinama koji prevoze debla, velebitsko bogatstvo. Zatim slijedi makadamska cesta do cilja. Auto nakon godine dana gubi 10% na vrijednosti, a nakon ovih 10 kilometara također. Na naše iznenađenje pred kućom je pet automobila. Pozdravljamo se s dežurnim planinarima.



Putokazi kod Kugine kuće

 Ovo je polazište za nekoliko pravaca, na stablu je puno putokaza. Mi prvo biramo Lisac. Do vrha ima sat vremena strmom stazom, za koju se pitamo kako po njoj kad je mokro. Ide se kroz šumu, a pred sam vrh počinje livada. Na naše iznenađenje Lisac sa 1449 mnv je lijep vidikovac. 



Lisac 1449 mnv



Vidik na Laktin vrh

Strmina na povratku ipak nije ni naporna ni opasna kako se činilo. Osvježenje i presvlačenje kod auta.
Laktin vrh je slijedeći cilj. Opet staza kroz šumu, što po ovoj vrućini dobro dođe. Sat i pol nam je trebalo do vrha. Vrh je gol, livada. Znali smo to.
 



Greben Laktinog vrha


Trebao mi je vidikovac na Dabarske kukove. S Budakovog brda smo pred petnaest dana gledali i snimali Šatorinu, Lisac i Laktin. Čekali smo da sunce prođe zenit da nam ne smeta u tom jugoistočnom pravcu. Nije idealna vidljivost, ali vidi se niz kukova. Sad smo ga sa svih strana snimili i uživali u vidiku na niz šiljatih stijena od Kize do Bačić kuka. 



Vidik na Dabarske kukove s Laktinog





Veliki žednjak - Sedum maximum


Bačić kuk s Laktinog



Laktin vrh 1504 mnv, u pozadini Šatorina

Za prirodu se baš ne može reći da je nedirnuta. Nekoliko puta smo prelazili šumsku vlaku, a čuje se bager koji već probija novu.




Kugina kuća

 U domu uz pivu i ćakulu brzo prolazi vrijeme, a i ne žuri nam se. Planinarske priče i razmjena informacija s veteranima su više nego zanimljive.




Careva kuća na Begovači

 
Opet onih deset kilometara makadama do Štirovače. Vidjeli smo putokaz za Pisani kamen. To nas već duže vrijeme privlači. Ovo je prilika.
Nakon Begovače skrećemo desno na makadam. Jedan sat je do tog povijesnog dokumenta na stijeni.
Koliko znam takvi dokumenti su po muzejima, a ovaj je na mjestu gdje je i nastao, zahvaljujući svojoj težini od dvije i više tona. 




Natpis na stijeni - Pisani kamen

Tekst u prijevodu: "Po dogovoru granica između Ortoplinaca i Parentinaca. Pristup do žive vode Ortoplincima otvoren  500 koraka i 1 širine."
Razlog spora je izvor žive vode, kojih je na Velebitu malo. Dva plemena se nisu mogla dogovoriti oko izvora Begovača, kako ga koristiti, pa su intervenirali Rimljani. Događaj je iz 4. stoljeća. Tekst je prepisivan više puta i prevođen. Da li je tekst dobro interpretiran, da li je ispravno rekonstruiran, to mi sad nije važno. Mi sad tu stojimo. Zamišljam da su na tom mjestu prije toliko godina stajali predstavnici plemena, odgovorna osoba za pregovore, znalac latinskog, klesar, vojna pratnja i tko zna tko još. To me uzbuđuje, ali i na nešto podsjeća.
U Krasnom je već sunce zašlo, zato žurimo na brdo sa svetištem. Zalaz nije zanimljiv, ali je zato crkvica M. B. od Krasna otvorena. 



Crkvica M. B. od Krasna



Detalj stropa


Oko 22:00 dolazimo doma umorni, žedni i gladni, ali puni utisaka i doživljaja.
 



Na pravom mjestu u pravom trenutku, negdje iznad Sv. Jurja

drifter-dnevnik @ 22:35 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 8, 2009
Četvrti dan na Baškim Oštarijama

Izgleda da je bura otjerala sve oblake iz Like. Opet je taj dan. Nema dileme, idemo na Ljubičko brdo. To je bilo u planu prvi dan, ali ... 

Hotel Velebno, u pozadini Ljubičko brdo


Prilazne puteve smo snimili. Izabrali smo teži put za gore, a lakšim ćemo dolje. Nekoliko staza vodi na Ljubičko brdo, jedna od Stupačinova kraj izvora Kamenica u podnožju Kize, a zatim kraj Medvjeđeg kuka na vrh. Mi smo izabrali jugoistočni grebenski put, a u povratku travnatim djelom grebena i desnim blažim spustom kroz bukovu šumu na Karolinsku cestu. Osim ovih ima još strma staza kroz šumu, a počinje/završava na istom mjestu gdje smo se mi spustili.

Putokaz na Karolini za Ljubičko brdo


Dužni smo ostali Ljubičkom brdu još kad smo bili na Kizi. Na spuštanju s Kize koljeno moje planinarke je iskočilo, a trebali smo se popeti i na to brdo. Prošlo je nešto manje od dva mjeseca i sad to nadoknađujemo. Ortoped je preporučio hodanje kao terapiju, ali bez pretjerivanja. Toga se i drži, pored masti od gaveza, hladnih gelova i bandaže.
 
Planinarski dom "Vila Velebita"


Svratili smo do planinarskog doma "Vila Velebita" da se pozdravimo s domarkom iz Gospića.
 
Sova (Bubo bubo) na Filipovom kuku

Stijena Filipovog kuka


Crkva je startna pozicija. Makadamom do drugog raskršća, onog za Filipov kuk. Sve podsjeća na Bijele stijene, kao da smo tamo zalutali, flora, stijene, čak nam se i staza čini poznata s preprekama, srušenim stablima. Tako sve do izlaza iz šume, oko jedan sat. Ovo je grebenska staza, zato smo je i odabrali. Travnata padina s vidicima. Sad više ne trebaju marke. Hodaš kuda ti se sviđa. Cijela oštarijska dolina je pred nama. Vidi se koliko su šumoviti Metla, Oštri Kozjak i Crni vrh. Veliki Sadikovac i naročito vrhovi južnog Velebita su malo "mutni", naročito lička strana. Ljubičko brdo je jugoistočna granica kukova, Budakovo brdo je sjeverozapadna i oba su travnata, a Dabarski kukovi između njih su šiljasti i stjenoviti. Najbliži nam je Božin kuk i već spomenuti Medvjeđi kuk, oni niži se ne vide.

Metla, Oštri Kozjak i Crni vrh s Ljubičkog grebena

Veliki Sadikovac i oštarijska dolina s Ljubičkog brda

Greben Ljubičkog brda

Božin kuk s Ljubičkog brda

Križ na vrhu Ljubičkog brda 1320 mnv

Greben Ljubičkog brda





Žuti kuk


Nakon ručka mali odmor. Badanj smo ostavili za šetnju pred zalaz. Idemo stazom u pravcu Stupačinova odnosno prema Kizi. Prije skretanja za Premužićevu stazu lijevo počinje uspon.
 
Badanj

Badanj 1164 mnv i kukovi u pozadini


Još malo pa smo u hladu. Badanj je beznačajan vrh što se tiče visine i uspona, ali s njega je dobar vidik na jugoistočnu skupinu kukova, Žuti, Kiza, Grabar, kuk od Karline plane, Medvjeđi i Božin kuk.
 
Žuti, Kiza i Grabar

Basača i Pag u pozadini

Oštarijska dolina


Oštarijska dolina je sva otvorena, vidi se Basača, a preko nje i Pag. Stazom preko vrha dolazimo do Prpić vrška. Tu čekamo zalaz. Lagano se spuštamo prema Prpić polju i bungalovima.

Zalaz

Crna čemerika - Veratrum nigrum (otrovna)

Život na Velebitu

 
Četiri dana smo bili u carstvu poskoka, a nismo vidjeli ni jednu zmijicu. Dnevno smo prelazili dvadesetak i više kilometara. Nagledali smo se pejsaža. Snimili masu slikica. Pun dnevnik pečata. Upoznali jedan od najljepših dijelova Velebita. Ostalo je još puno destinacija za hodanje i penjanje. Samo da je bilo više vremena. Na buru se ne možemo žaliti, jer ona je tu uobičajena. Jedino je naoblaka smetala, ali vratit ćemo se opet.

Naš domaćin Vlado Prpić


drifter-dnevnik @ 20:18 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 7, 2009
Došao je taj dan

Kroz prozor bungalova vidi se vedro nebo, a i bura ne šuška kao prošlih dana. Takav dan volim. Lakše se ustaje. 

Vidik s Dabarske kose


Na Dabarskoj kosi bistar vidik na Pag. Premužićevom stazom, sad već poznatom dionicom, trebali bi naići na skretanje za Bačić kosu. Pola sata do skretanja za Visibabu i još pola do našeg raskršća. Na prijevoju iznenadila me ruševina katnice, vidi se dobro građene u svoje doba. Na ovakvoj vjetrometini sagraditi kuću, mora da ima neki valjani razlog. Kod Prpe saznajemo da se radi o jednom od napuštenih lječilišta Andrije Štampara, znanstvenika, specijalista higijene i socijalne medicine. 

Napušteno lječilište na Bačić kosi


Putokaz nas vodi šumskom stazom prema Ripištu, raskršću puteva za Budakovo brdo i Skorpovac te Bačić kuk i Bačić dulibu. Sad smo blizu. Naš prvi cilj je stjenoviti kuk, ustvari skup monolitnih kamenih kukova. 


Stijene u krateru Bačić kuka


Penjemo se i ulazimo u krater s dolcem u sredini. Divlje. Tu počinje uspon na vršnu stijenu. Natpis upućuje na vidikovac desno i to ćemo kasnije. 

Upozorenje!


Trebalo nam je više od 0:15 veranja do vrha. Ima i komad sajle. Desetak metara grebena s kojeg se vidi sve.
 
Vidik s Bačić kuka na Soline i Budakovo brdo

Staza na vrh Bačić kuka


Prema Bačić dulibi provalija od par sto metara. Nije teško prepoznati Šatorinu. Pag i more su preko Prikinutog brda. Zeleni i obli Budak prema zapadu. Ni jednu sliku nisam napravio prema drugim kukovima jer su bili prema suncu, a toliko smo ga čekali. Ovo je sigurno najviši od Dabarskih kukova, a najljepši, moći ću reći kad više njih prođem.
 
Vrh Bačić kuka


Metalna kutija na vrhu je bez poklopca, komadići papira i polomljena kemijska. Da li treba komentar.



Silazak je teži. Vidikovac kroz usjek je na Bačić dulibu, ali najinteresantniji je kameni stup kao obelisk, kojem ne vidiš bazu jer je stotinjak metara niže. Ovuda vodi sajla i metalne stepenice u dubinu, u podnožje Bačić kuka, u Bačić dulibu. 

Vidikovac na Bačić dulibu

Obelisk

Još jedan snimak kroz usjek 


Vraćamo se do Ripišta (Ripinovac) i idemo desno na Budakovo brdo. Na prijevoju Soline počinju livade. Jedna nemarkirana staza vodi na Prikinuti vrh, a u suprotnom pravcu počinje grebenska staza na naš cilj. Preko sedla putokaz je za Premužićevu stazu. Bila bi to prekrasna staza koja bi od Dabarske kose grebenom Visibabe i Prikinutog brda vodila na vrh Budakovog brda. Djelomično je već markirana. Vidici s ovih nižih vrhova nisu ništa lošiji, jer bi staza vodila  livadama.
 
Škriplin - Polyporus squamosus
jestiv više puta kad je mlad


Prijevoj Soline


Od Solina lagan je uspon do vršnog grebena Budaka, koji je dug oko 1 km. Negdje oko Solina je stanište velebitske degenije. Cvijeta u svibnju, ali zato sada ima planinske čuvarkuće, otrovnog žutog jedića, strogo zaštićene bresine, primorske, hrvatske ili dalmatinske, ne znam koje.
 
Otrovni jedić - Aconitum anthora

Vidik na Bačić kuk s Budakovog brda

Prikinuto brdo


Ovdje ne moraš paziti ni lijevo ni desno gdje staješ, nema provalije. Sve je pitomije, kontrast u odnosu na Bačić kuk. Dva susjedna vrha slične visine, a potpuno različita. Nezaboravno. To sam dugo čekao i nisam se razočarao. Vidik na Paški zaljev, grad Pag, najviši vrh Paga Sveti Vid, Zrče, Staru i Novu Novalju i sve do Luna, bijeli otok okružen plavim. 

Vrh Budakovog brda

Šatorina s Budakovog brda

Greben Budakovog brda


Vraćamo se na Soline i skrećemo prema Premužićki. Za manje od pola sata smo, spuštanjem kroz šumu, na prepoznatljivoj stazi. Opet mi pada ideja, koja sigurno nije nova, obilježiti dionice Premužićeve staze na svakih 10 ili čak 5 km, tada bi i vremenska orijentacija bila jednostavnija. Sad već ima raznih uređaja, pedometar, GPS, kojima bi se to jednostavno izmjerilo i obilježilo. 

Vidik na Pag


Do raskršća za Bačić kuk, na kojem smo jutros skrenuli, trebalo nam je pola sata. Znači do Dabarske kose nam treba još jedan sat.

drifter-dnevnik @ 08:26 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 6, 2009
Drugi dan kod Prpe

Jučer predvečer se naoblaka počela čistiti. Očekivali smo da će danas biti lijepo. Lako za buru, ali oblaci i dalje stižu, pokrivaju vrhove, vidljivost je slaba. Kuda ćemo danas? Otvaram SMAND-ovu kartu. Ljubičko i Budakovo brdo nećemo po ovakvom vremenu. "Žrtvujem" Metlu, iako je s nje lijep vidik na Liku. U tom pravcu možemo i na Crni vrh ili na Oštri Kozjak ili na oba.

Baške Oštarije, crkva B. D. Marije

 
Parkiram kod crkve B. D. Marije. Ispred nas se uzdiže Ljubičko brdo. Ne vidi mu se greben. Makadamskom cestom Karolina, koja se više ne održava, dolazimo do prvog raskršća. Tu počinje uspon na Ljubičko, dvije staze, strmija i grebenska. Nakon 0:30 drugo raskršće. Filipov kuk i nova staza za Ljubičko. Treće raskršće je za Crni vrh. Idemo dalje. 

Putokaz za Filipov kuk i Ljubičko brdo

Stijena Filipovog kuka


Za 1:00 nailazimo na putokaz za Metlu. Počinje uspon, u početku vlakom, a zatim zaraštenom stazom. To i ne bi bio problem da nije sve mokro. Prvi sam i skupljam kišnicu s lišća. Stabljike velebilja moje su visine. 

Velebilje - Atropa bella-donna


Hlače su mokre do pasa. Sreća što nije hladno. Ne pomažu gležnjače, samo se nadam da neće tako dugo. Usput još jedno raskršće, ovo je za Oštri Kozjak. Nakon sat vremena smo na vhu. Jedva se vidi Jadovno. Vidik je otvoren samo prema Lici. Na livadi prije vrha vidio se Crni sav obrastao šumom. Zašto se ovo brdo zove Metla? Možda klečke vještice dolaze ovdje po alat, to je moja asocijacija. Moja planinarka se tu osjeća k`o doma! Vrh je obli, malo šumovit i djelomično kamenit i travnat.

Metla

Oštri Kozjak

 Čuvarkuća - Sempervivum tectorum


Dalje ćemo na Crni vrh, pala je odluka. Samo da ne bude mokra i zaraštena staza. Prvo su nas obradovale jagode pa maline. Ovo stazom kao da se više prolazi, utabana je i šira. Vrh zaslužuje naziv, obrastao je, kao i nekoliko vrhova istog imena. Nema vidika.

Crni vrh, za Planinarstvo!
 



Hlače su se osušile. Na povratku smo istim putem. Vedri se, na suncu je toplo. Vrijeme nam je brzo prošlo. Ručak, odmor i šetnja do večere. 

Kubus

Božin kuk

Atmosfera u domu



drifter-dnevnik @ 14:56 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 5, 2009
U carstvu poskoka

Stigli smo na Baške Oštarije da ostanemo do nedjelje, a bura dere i nosi oblake iz Like. Prema Pagu gledamo sunce, možda bi bilo bolje da smo na kupanju. Javljamo se Prpi da smo stigli. Pitamo za vrijeme. Kaže da je to tu normalno. Plan sam radio za stolom u idealnim uvjetima, karte, upute iz Poljaka, PC s prognozama vremena (najmanje tri), a sad sve naopako. Neke vrhove ne želimo penjati po lošem vremenu jer nemamo vidike i zato mjenjamo plan, ustvari radimo novi. Idemo do Ravnog Dabra, pa po dabrovima i dulibama na cestu do Kukalina. Dalje ćemo kako bog da, to tako ovdje prakticiraju. 

Planinarski dom Prpa


Prvi smo puta ovdje među kukovima. Fascinira taj niz kamenih vrhova. Kad smo bili na Kizi divio sam se tim stijenama i sa strahopoštovanjem mislio na penjanje po njima. Kad si ispod njih izgledaju opako. 

Kuk Čelina iznad Ravnog Dabra


Već tu u Ravnom Dabru kod doma, bivše škole, ispod kuka Čelina, osjećam napetost. Pitam Milu Prpića, domara, za put i tajming. Nisam očekivao ovoliko ljudi kod doma, a on mi objašnjava da je to godišnji susret raseljenog naroda ovog kraja. Tomljenovići, Došeni, Prpići, Devčići grle se i nazdravljaju.

Spomen ploča u Ravnom Dabru



 
Odlučili smo se za šetnju do Došen Dabra, doline okružene kukovima i brdima. Vide se ostaci života, šterna, gromače, stazice, voćke. Nastavljamo kružno do Bačić dulibe, duliba vjerojatno zato što nije zatvorena sa svih strana, nalazi se u podnožju kuka koji je jedan od naših ciljeva.
 
Bačić kuk iz Bačić dulibe


Bačić kuk je za planinara pojam, a sad sam tu. Vide se penjači-pauci. Nadam se da će se vrijeme popraviti, jer nema smisla ići na njega po ovakvom. Sladimo se malinama sve uz stazu. 

Ovu maču moraš slijediti


Uspon nas vodi na cestu koja povezuje Dabrove sa Štirovačom. Vraćamo se i očekujem Kukaline. Gledao sam slike, ali jednostavno ne vjeruješ da je ljudskim rukama probijena živa stijena, dva tunela kroz monolit. Iza Kukalina staza nas vraća u Ravni Dabar, a novoprobijenom cestom nastavljamo do Dabarske kose.

Tunel kroz Kukaline

 








Na Dabarskoj kosi odlučujemo se za Premužićevu stazu iako se vrijeme ne popravlja, dapače. Idemo na Visibabu. S nje je vidik na more s jedne i kukove s druge strane, ali ne danas. Na Visibabi je magla, a niski oblaci  lete prema moru nošeni jakom burom. Na vrhu kutija s otvorenim poklopcem bez žiga i upisne knjige,  kao da vrh nije spomena vrijedan. 

Visibaba 1160 mnv


Vidik s Visibabe na Pag


Žuti kuk, Kiza, Grabar i kuk od Karline plane iz Baških Oštarija


Dosta za prvi dan. Večernja šetnja do hotela "Velebno" i tamno velebitsko. Povratak u bungalov "Škrbina", nazvan po jednom od kukova, na spavanje.

Domaća atmosfera u domu


drifter-dnevnik @ 21:08 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 1, 2009
Stazama kraljevskih lugara

Hvala Jakovu Mihelčiću i Ivanu Karloviću, lugarima iz Begovog Razdolja, koji su otkrili puteve i prolaze kroz Bijele i Samarske stijene.
Hvala Stanislavu Horačeku, idejnom tvorcu Mrkopaljkog planinarskog puta i autoru monografije "Bijele i Samarske stijene".
Došli smo ponovo otkrivati čaroliju Samarskih stijena, jer to sam stavio u plan odmah nakon prvog obilaska i opet ću.
Ljetna subota je i svi hitaju na more, a mi za Mrkopalj i Tuk. U domu "Bijele stijene" rezerviramo ručak i tražimo informacije o stanju ceste do 13. kilometra. Obnovljena je!

13. kilometar


Jedini smo na parkingu, početku pohoda. Uspon na Samarski vrh je zagrijavanje i prilagodba tijela i osjetila.

Samarski vrh 1302 mnv, vidik na Bjelolasicu
 
Vidik na Stepenicu i Piramidu

Vidik na Klek


Vidik na Bjelolasicu i okolne vrhove je prema sjeveru. Uvijek zanimljiv ogulinski Klek prema istoku i Obzova prema jugu, ali ono što nas privlači je ispred nas. Amfiteatar kojeg okružuju Stepenica, Piramida, Vidikovac, a vrh Samarskih stijena zatvara taj krug i dominira sa svojih 1302 mnv. Iz tamnozelene šume smreke strše stijene raznih oblika i ističu se svojom bjelinom. 



Počinjemo se spuštati u tu jamu između stijena. Već smo zaboravili koliko je težak ali i neopisivo lijep put kroz sjevernu skupinu Samarskih stijena i ovo je bio odličan dan da se to sjećanje obnovi. Prva udolina je Faraonova. Maštu treba osloboditi jer slijede Dolina šumskih vila i Dolina suza. 

Tko tu stanuje?

Stepenica, Kapa na vrhu

Stepenica 1280 mnv, vidik na Samarski vrh



Stepenica, iznad Kape




Vrh Stepenice je prva stijena i potrebno je malo alpinizma. Nema klinova i sajli, sve je u rukama i nogama. Sami smo pa se okrećemo za svakim šumom. 

Piramida  1270 mnv, polomljeni Zupčanik

Krokodil na Piramidi, u pozadini Stepenica


Na drugoj stijeni Piramidi vidim dvoje kako se penju na Stepenicu, sad smo malo sigurniji. Uspon na Piramidu je već malo lakši, naročito za mršave. 

Vidik na Stepenicu s Piramide


Vide se tragovi domaćina na zemlji i na smrvljenim panjevima, ali ne žurimo. Preko staze su srušena debla sa suhim granama koje opasno strše (šmugori). Sve je suho pa nema klizanja kao zadnji put. 

Svi putevi vode do kuće


Vidikovac je zadnja stijena na koju se penjemo. Tu radim panoramu s četiri snimka, sve ono što smo prošli. Nalazimo svileni bjelolistac ili runolist na istom mjestu na kojem sam ga snimio pred tri godine. Sad je staza postala teža, možda zbog umora, ali biti će zbog konfiguracije terena. 

Mali smo među stijenama

Labirint Velikog kanjona 1274 mnv

"Okomita panorama" u Velikom kanjonu


Mali smo među stijenama, a dolazi Veliki kanjon. Dužan sam ostao od prošlog posjeta. Moram napraviti okomitu panoramu, jer ne stane sve u jedan snimak. Mislim da mi je to uspjelo.
Na raskrsnici puteva za Južnu skupinu i Ratkovo sklonište podsjećamo se Dvorca, Amfiteatra, Razbijenog vrha i Južne barijere. 



Rekonstrukcija Ratkovog skloništa je pri kraju. Idealno mjesto za odmor.

Ratkovo sklonište
 
Pozdrav, doći ćemo opet


Na 13. kilometru smo nakon 6:00 sati hodanja i odmaranja, planirano. Sad već ima auta na "parkingu" i po prašnjavoj cesti. 



Na kraju puta, a na početku Matić poljane stoji tabla "oprez područje medvjeda" koju smo previdjeli ujutro, tako da nas taj osjećaj nije pratio kroz Samarske stijene.

Foto safari, sokol - Falco sp.


drifter-dnevnik @ 08:26 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
TagList
Index.hr
Nema zapisa.