Žigovi su naši tragovi
Planinarskim stazama
Brojač posjeta
162798
Arhiva
« » ruj 2006
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Anketa
Koji je ljepši vidikovac












Blog - rujan 2006
subota, rujan 30, 2006
U 8 još nismo odlučili kuda ćemo. Sendviči i pijača su spremni. U kombinaciji je bila berba gljiva, Samarske stijene ili Skradski vrh. Dobro vrijeme i adrenalin su presudili. Samarske stijene, i to Južna skupina privlače nas, bez obzira na upozorenja o izrazito teškoj stazi. Još nam nisu zacijelile “rane” od prošle subote na Bijelim stijenama, ali u sjećanju je oduševljenje. 



U 10:00 smo stigli na 13. kilometar. Dobro je što malo kasnimo, jer je bilo maglice. Vedro je i toplo, 14C. Nekoliko je auta na parkingu. Putokaze smo snimili ranije. Za 40 minuta smo kod Glave šećera (Kuh handel!) i početka Mrkopaljskog PP za Južnu skupinu. Sa Sjevernom skupinom Samarskih stijena ova staza čini osmicu. Gornji dio osmice je MPP1, a donji je MPP2 ili 2. etapa. 

stijene Dvorca

Prolazimo Branin bezdan. Kod raskrsnice “Povratak iz Južne skupine” je prvi uspon na Dvorac. Dok smo se približavali snimali smo glatke bijele stijene, koje se uzdižu iznad vrhova smreka. Do ulaza u ili na Dvorac vodi strma staza i uski prolaz kojemu samo nedostaju vrata. Dva vidikovca otvaraju Bjelolasicu i Bijele stijene. Između vidikovaca je stijena Mali div, koji se meni čini veliki. Tu je i KT5 Mrkopaljskog PP, jedinog PP-a na ovoj prekrasnoj stazi. Žig ima konture runolista. Stijenu sa šest okomitih oštrica odmah sam posvojio. U dnevnik se upisujemo prvi, ali se već čuju glasovi. Stiže društvo, Anita i Mario iz Ravne Gore. Izmjenjujemo mail adrese zbog slika (Sony DSC-S60) i “Sretno!” Snimamo Dvorac dok se spuštamo prema Dolini mira. Kako ju uzeti sa sobom? Lišće poprima jesenje boje. Za petnaestak minuta novo uzbuđenje. Penjemo se na Južni vrh 1299 mnm. 

Dvorac

Vidik je otvoren na sve strane. Sjevernije su Samarske stijene Sjeverne skupine (ili Zapadne skupine), Piramida, Stepenice i Samarski vrh, ali ovo južnije je krasno. Što je to? Snalazimo se po karti i jedino mogu biti stijene Amfiteatra. Izgledaju jako blizu, na dohvatu. Zadržali smo se dvadesetak minuta i silazak. Stjenoviti greben je novo penjanje na 1291 mnm. Nailazimo na “Teže opasno” i odlučujemo se za “Amfiteatar lakše”. Malo dalje, kod “Opasno cool”, opet srećemo par Troha. Kažu da je bolje što nismo išli, jer je pentranje i spuštanje stvarno “COOOOOOL”, a vidik se otvara samo na Amfiteatar. Nastavljamo. Ulazimo u Amfiteatar. Prolaz je kroz procjep između okomitih stijena visine oko 50 metara. Na sredini je šiljata stijena i smreka, pa sve izgleda divlje i nepristupačno. Tu sam napravio najljepše snimke dana, a pozirala je moja planinarka. U središtu je kutija KT7. Okruženi smo stijenama. Mi smo jedini glumci ili bolje gledaoci u Amfiteatru. Slikam se ispred jedne rupe – brloga. Marke vode prema stijeni. Slijediti ih “necesse est”.  Izlaz je penjanje po okomitoj stijeni s klinom i mamuzom. Tu je bio presudan trenutak. Vratiti se ili nastaviti? Do sada je bilo napeto. Koristili smo sve četiri. Hrabrimo se da će dalje biti lakše. Još malo, pa smo na dnu “osmice” i onda se vraćamo. Drugi su prošli, pa ćemo i mi. Penjemo se i penjemo i penjemo, na Južnu barijeru, vrh je Razbijeni 1285 mnm, ostali su valjda cijeli. Vidik je na sve okolo. More se ne vidi zbog niske naoblake. Tu je zadnja KT8 MPP-a. Iz suprotnog pravca dolaze Janezi. Nismo uspjeli saznati kakva je njihova dionica, odnosno ona koja nas čeka. Anita i Mario nakon marende nastavljaju i nama prepuštaju poziciju u zavjetrini s vidikom.  Približava se naoblaka. Nismo uzeli kabanice, pa neće nas valjda zato oprati. Spuštamo se prema Stankovoj pećini, velikoj i dubokoj rupi s gornjim otvorom kao svjetlarnikom. Slijedi Medvjeđa dolina. Oko 15:00 udaljavamo se od Južne barijere. Sad je vrijeme da se okrijepimo orehovicom iz pljoske. Dozivam Maria. Sačekali su nas i nazdravljamo, zaslužili smo. Žene su se iskazale. Još nije gotovo s penjačkim dionicama. 

Dvorac, vidik na Bijele stijene

stijene Amfiteatra

Novo pentranje i novi vidikovac na Bjelolasicu, Bijele stijene i Veliku Javornicu. U jednoj jami još ima snijega. Vrijeme i staza nam brzo prolaze u prepričavanju. Na raskrsnici srećemo Janeze iz obratnog smjera. Kratak razgovor i razlaz. Još jedno nazdravljanje orehovicom do idućeg susreta u planinama. 

Južna barijera

Južna barijera, vidik na Veliku Javornicu

Medvjeđa dolina

Za jedan sat smo kod auta, nakon 5:45 po osmici. Na jednom putokazu je pisalo 4:10 za MPP2, a na drugom 6. Odlično smo to prošli. Na parkiralištu smo se iznenadili kad smo vidjeli razbijeno staklo na jednom Puntu iz Rijeke. Koji su to planinari? Kome preporučiti Stijene? Kako zaštititi zaštićenu prirodu? Da li graditi ulaze i evidentirati posjetioce? Treba li organizirati čuvarsku službu? Složili smo se da je to jedan od najljepših planinarski puteva, glasamo za, i po našoj ocjeni jedan od najtežih, teži od Vihoraškog. Najviše alpinističkih dionica (mountaineering) koje nisu osigurane i mjesta (filteri) na kojima smo skidali naprtnjače da bi prošli. 



dobri medo

Dok ovo pišem osjećam laku upalu aduktora ruke (m. pectoralis), očiti znak korištenja ruku. Jedva čekamo da pogledamo snimke, opet ih je preko 180. Trebali bi trećeg čovjeka, snimatelja, pa bismo imali više vremena za razgledavanje. Nešto od Stijena je još ostalo za vidjeti i zato već radimo plan za iduću godinu, 15. kilometar – Boce – Južni vrh – Ratkov vrh – Krajačev kuk i Koplja (ako je markirano) – Ljuska – Ačkova dolina – Katedrala – cesta, naglasak je na Katedrali, Ratkovom i Južnom vrhu. To bi mogli proći za 6 sati.
drifter-dnevnik @ 10:50 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, rujan 23, 2006
Par dana ranije smo, vidjevši odličnu prognozu, raspravljali o dvije mogućnosti, Alan, tura do Rossijeve kolibe s usputnim penjanjem na Seravski vrh, Krajačev kuk i Crikvenu, ili Bijele stijene, Vihoraškim putem. Presudile su jesenje boje, zbog kojih treba ići na Alan, a to znači tek za mjesec dana.Na Bijele stijene plan je bio Vihoraškim putem od Ratkovog skloništa do Ljuske, što je pola puta. Vihoraški put (VP) ima 4 kilometra, potrebno je 3 sata, a karakteristika staze je N – naporno i A – izrazito naporno. Zbog toga smo izabrali samo pola puta. Naoružali smo se kartama i uputstvima, a pregledali smo i slike na net-u.

Gnojištarke

Prvi je dan jeseni i četvrti put smo na Stijenama. Od kuće smo krenuli u 7:30, na 13. kilometru smo bili u 9, a pokret je bio u 9:05. Do putokaza za VP za manje od pola sata. Po putu nalazimo lijepe gnojištarke, koje bi mogli na povratku pobrati za crni rižoto. Predio je šumovit, pa ne vidimo gdje se nalazimo. Ačkov dol smo prošli rubom i ne znajući. U jednoj od jama smo skoro odlutali. Vidi se na stijeni prekrižena marka, na smreki iza nje je ponovno marka i crta na kamenu, ali dalje nema. 





Povlačenje i traženje pravog puta. Tek kad smo ugledali putokaz za Natašin dol (tko je Nataša?) počinju se otvarati vidici, i napokon snimamo skulpture. Osjećaj divljenja se izmjenjuje s osjećajem straha, srsi me prolaze, ježim se i to ne zbog 10C - 12C temperature koja nas stalno prati. Tornjevi, pukotine,  friži, škale, žljebovi, šiljci, kamene “alraune”, biste, Veli Jože, Sup, Pasja glava, Vilin češalj, Alf, Biskupova kapa, Legionar, sve je to u jednom labirintu. Klesarska radiona radi vjekovima non-stop. Monolit na monolitu ekvilibrira, svaki od par tona i ne vidiš da ih nešto drži. Sami smo, nismo to očekivali po ovakvom danu. Jedva čekamo tu famoznu Ljusku. Kad smo stigli do “Lakši” i “Teži” znali smo da smo tu. Našli smo KT4 Kapelskog PP-a i žigove. Zadržali bi se još, ali puše hladan vjetar, koji spušta temperaturu na 100C. Možda je to razlog što mi aparat pokazuje da su mi sve baterije prazne. Stavljamo ih grijati gdje je najtoplije. Čujemo glasove iz pravca od kuda smo i mi došli. Nismo sami. Kadrovi su nevjerojatni. Šiljaste stijene se urezuju u pamćenje. Naporno da, ali savladivo. Što sad? Hoćemo dalje ili natrag? Za ovu dionicu nam je trebalo dva sata, pa će nam za sljedeću trebati još toliko. Vremena imamo. Umorili se nismo. Raspoloženje je na visini. 



Odluka je kratka i jednostavna. Naprijed! Ispraznili smo pljosku, progutali energetske pločice. Jedini problem je fotoaparat, odnosno smrznute baterije. Ostaje stari dobri Olympus 220Z, koji radi u svim uslovima, skoro bez baterija. Nastavak puta je još ljepši. Očekujem putokaz za Ratkov vrh. Krajačev vrh i Koplja, koji  smo sigurno vidjeli i snimili, ne znamo koji su. Grijanje baterija je uspjelo i nakon 40 minuta je SP-350 proradio. Zelena dolina u ovo doba godine nije očaravajuća, ali su zato stijene oko nje fenomenalne. Sustiže nas veća grupa (autobus) iz PD Naftaplin iz metropole (imaju bogatog sponzora). Oduzeli su nam djelić romantike i zen-ugođaja. Kod putokaza i raskršća za Boce i Kuću, odlučujemo se za kraći put i silazak do ceste. Očito smo promašili skretanje za Ratkov vrh. Nismo vidjeli oznaku ili je nije ni bilo. Nakon tri koraka nizbrdice prema cesti predomislili smo se. Idemo do planinarske kuće “Bijele stijene”, Rusovim jarkom do Begove staze i natrag do auta. Na sam vrh ne idemo, jer izbjegavamo gužvu, a i bili smo na Velu Gospu. Prestiže nas trojka s praporcima (plaše medvjede, recimo) na mjestu gdje nije dozvoljeno. Ispred kuće druga gužva. 

šumski duh



Marendamo, pokušavamo dobiti neke informacije, kupujemo suvenir i dnevnik KPP-a i pokret. Sad je već 15:30, do 17:00 bismo trebali biti na početnoj poziciji. Tom stazom nismo još išli. Bračni par s dvoje male djece ide iz Jasenka gore na spavanje. Odgajaju mlade planinare. Na 7. kilometru od Jasenka, gdje dolazimo u 16:15, je veliki putokaz, koji nas upućuje cestom. Oznake za kraticu nema! Ne provjeravamo kartu (greška). Sjetili smo se kad je bilo kasno da je prije mjesec dana dvojac iz Zagreba napravio istu grešku. Žurimo, jer nam treba 1:30 po putokazu. Ipak u 17:30 nalazimo auto. 

Zelena dolina



Bilo je korisno, jer smo upoznali cestu od Jasenka za koju smo znali da je loša, sad smo se uvjerili, a prošli smo i veliko rasrkšće na granici dviju županija, PGŽ i Karlovačke. Dio ceste prema Begovom je prohodniji. Preko osam sati smo na nogama. U Rijeku stižemo nešto prije 19:20. 

vidik na Bjelolasicu

Dobro smo sve ovo prošli, iako su bila dva pada. Planinarka ima modricu (ne smijem napisati gdje), a meni je poplavio lijevi srednjak, pa sad ukočen izgleda simbolično. Imali smo sreće, krivi korak se može napraviti samo jednom, a mi smo ga napravili na bezopasnom mjestu i dobro prošli. Vjerojatno je to bila posljedica umora i opuštanja. “Dođite opet”, bila je poruka na odlasku s Bijelih stijena i doći ćemo sigurno. Drugi dio VP-a ili dio od Ljuske do Boca je atraktivniji i treba ga ponoviti, obavezno s usponima na propuštene vrhove. Vihoraški put više nije bauk.
Napravili smo180 snimaka, a kao da ih je malo. Treba ih razvrstati po vremenu kreiranja (dva aparata, backup!). O njima ovisi i dnevnik, što ih je više detaljniji je i točniji. Nisu baš sve uspjele, škarta ima desetak. Moram naći rješenje za baterije, pa i za fotoaparat, zima je blizu.
drifter-dnevnik @ 19:57 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, rujan 9, 2006
29.10. prošle godine bilo je nezaboravno na Bjelolasici. Niski oblaci svuda oko nas. Prema tornju na Mirkovici procijenili smo visinu naoblake, iskočili su samo vrhovi iznad 1300 m. Trebalo je vidjeti zemlju, pa smo odlučili ponoviti uspon.
Prognoza kaže da će biti vedro i burno. To je bila garancija dobre vidljivosti. Nismo se žurili. U 9:30 bili smo na početnoj poziciji, od Begovog Razdolja 6 km dobrog makadama. 

Begovo Razdolje, crkvica Majke Božje Lurdske

Nosimo malo tekućine, stativ, dalekozor i jakne. Po putokazu imamo 40’ do vrha. Za pet minuta novi putokaz i opet 40’. Nije nas zbunilo, znali smo to od prošloga puta. Na usponu, oko 20 minuta do vrha, raskršće na kojem skrećemo za “KUĆA”. Prema gore je “VRH”. Izbjegavamo strmi uspon, a trebamo posjetiti i planinarsko sklonište. Po stablima A4 papir s tekstom “PUTNIČE NAMJERNIČE, PONESI DRVA, ZIMA JE BLIZU”. Petnaestak minuta blagog uspona i dolazimo na raskrčeni proplanak s kućicom. Sklonište “Jakov Mihelčić” na 1460 mnm izgleda bajkovito. Otvaramo prozore (!) da uđe svjetla i zraka. Iznenađujuće čisto i uredno. Temperatura je 100C, stvarno je zima blizu. Vidik na Bijele i Samarske stijene, sve do Osoršćice kao na dlanu. Mjesta ima za 8 – 12 spavača, ovisi, šparhet i puna špajza. Nakon desetak minuta više nismo sami. Stiže obitelj iz Rijeke, PD Duga. Platak pozdravlja Dugu. Došli su drugim putem. Marendamo i nastavljamo za Kulu. Bura je dosta jaka, ne može se normalno fotografirati. Osim Velebita, koji je u oblacima, u vidokrugu su Višnjevica, Mirkovica, Klek, Bijele i Samarske stijene, u daljini se naziru Obzova i Osoršćica, Viševica, Bitoraj, a između njih Učka. Jugoistočno, malo u sumaglici, vidi se Crni vrh ili možda Drežnički Bitoraj (?), oblaci ometaju procjenu. Ravna Gora i Begovo Razdolje su jedine kuće u tom vidiku s Kule na 1534 mnm. Kako li se zove drugi vrh Bjelolasice, samo 5 metara niži? 

vrh Bjelolasice s Kulom

Livada NK “Planinar” na hrptu Bjelolasice nije pokošena, a golovi su se urušili. Treba što prije odigrati jednu utakmicu, svi smo članovi. Čuje se tutnjava buldožera u pravcu Mirkovice, rade li to cestu između Begovog i Vrela? Bijela cesta postoji, ali nam je nepoznate kvalitete. Preko dva sata smo se zadržali na vrhu. Ne možemo samo tako napustiti ove vidikovce. Jesmo li sve snimili, vidjeli i upili? Stativ smo upotrijebili, dalekozor ne, pljosku ne. Signal mobitela je dobar. Javljamo se djeci da ne brinu (da li brinu?). Spust je ovaj put sa štapovima, pa biramo teži, strmiji, ali još je naporan. Zemlja je mokra, skliska, i nema uporišta za nogu. Koljena trpe. Kod auta smo za čas.
U Begovom posjećujemo grob Jakoba Mihelčića 1858. – 1932., kraljevski nadlugar i prvi hrvatski planinarski vodič. Idemo doma na ručak, a usput ćemo na obredno bezalkoholno u Vratima.Treba naći novi razlog za ponovni uspon. Isplatilo se. Treći put možda po snijegu, bijelo kao Bjelolasica.

snimatelji
                                 

drifter-dnevnik @ 18:03 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
TagList
Index.hr
Nema zapisa.