Žigovi su naši tragovi
Planinarskim stazama
Brojač posjeta
162798
Arhiva
« » ruj 2009
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Anketa
Koji je ljepši vidikovac












Blog - rujan 2009
nedjelja, rujan 20, 2009
Mislio sam da ćemo na Velebit u subotu. Ekipica se usaglasila za nedjelju pa smo planinarka i ja otišli u "lov" na gljive. Uspjeli smo nabrati vrganje i nešto malo drugih vrsta da bude bogata juha. 



Stalno sam provjeravao vrijeme za nedjelju. Nije slutilo na dobro, onakvo kakvo bi želio. Oblačno na večer, oblačno ujutro, kaže Vukušić na web-u. Našli smo se u nedjelju u 7:00. Kava u Svetom Jurju i nitko da spomene oblake. Na Oltarima već izgleda ružno. U domu ispod Vučjaka pozdravljamo društvo iz metropole, od jučer su ovdje. Ante kaže da će se razvedriti kasnije i biti će lijepo kao jučer preko dana. Naručujemo maneštru za popodne i krećemo. Zavižan i Premužićeva staza je jedna od destinacija koja me očarala već kod prvog posjeta. Ljubav na prvi pogled. Svaki put napravim hrpu fotografija i uvijek mi se čini da nisu uspjele. Tako je bilo i ovaj put. Ne može se tu divlju prirodu kopirati u sliku. Ostaje jedino u sjećanju, a da to ne bi izblijedilo dolazimo opet i opet. Kao da su boje svaki puta drukčije. Kao da nismo vidjeli neke stijene. Kao da sam ipak nešto zaboravio. 

Tu počinje Premužićeva staza


Na Stazi


Kad pričamo o stazama, o prirodi, o naporu, obično tražim usporedbu s onim što poznam. Ovo nije usporedivo, čak nije ni s dionicama Premužićeve staze prema jugu, do Baških Oštarija.

Staza je vidikovac



 
Pojavilo se sunce, oblaci su se razišli, nema vjetra, ovakvo vrijeme smo naručili. Uzeli smo kabanice, duge rukave, jakne, a hodamo u kratkim rukavima. Krećemo se na visinama oko 1500 i nešto više metara. Rossijevo sklonište je na 1580 mnv. 

Rossijevo sklonište

Pasarićev kuk i Rossijevo sklonište

Snježnica ispod Pasarićevog kuka, ovaj put bez snijega


Na dionici od Rossijevog do Crikvene je najviša točka staze na oko 1620 mnv, a to je i najljepši dio u srcu Rožanskih kukova. Pasarićev, Rossijev, Hircov, Novotnyjev kuk i Crikvena, sve u razmaku od pola sata prekrasne šetnje. 
Između Rožanskih kukova

Na Crikveni 1641 mnv










Staza je na mjestima usječena u stijenu s provalijom na jednoj strani, malo dalje nasip na kojem se osjećam malo nesigurno, jer je dograđen spoj između dvije stijene. Usjek među stijenama, pa prijevoj između dvoglave Crikvene, gole monolitne stijene, na koju se penjemo zbog još jednog vidikovca.
Prema Alanu nije ništa manje zanimljivo, ali bi nas tamo trebalo čekati vozilo. To je novi čovjek u idealnoj sviti, nosač, snimatelj, frizerka i sad vozač. Ovako se moramo vratiti do Zavižana, odnosno do botaničkog vrta gdje smo parkirali. 

Na Gromovači 1676 mnv

Goli vrh Gromovače


U povratku se penjemo na Gromovaču. Podsjeća me na izlet od prije tri godine kad je s nama bila Jana. Ovaj vrh je na 1676 mnv i jedan je od četiri iste visine na Sjevernom Velebitu. Jedino je Mali Rajinac viši, 1699 mnv. S ove točke prepoznajemo sve vrhove u vidokrugu, od Plješevice s repetitorom na sjeveru, do Šatorine na jugu. Dalje vidljivost ne dozvoljava. 

Obavezna slika

Povratak

Kameni ukrasi

Na Stazi


Kod botaničkog vrta smo opet nakon 6:30, koji su tako brzo prošli. Oblaci se spuštaju, zahladilo je. Sjeli smo u dom, jer vani nije više ugodno. Sve nam je prijalo.
Ostavljamo Zavižan s "Doviđenja". 



drifter-dnevnik @ 08:27 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, rujan 12, 2009
Zov Dolomita

Petak je bio. Kava u podne, kud se ide ovaj vikend, kakvo će biti vrijeme, kako peta, i kad sam čuo Dolomiti, a to je bilo već drugi put ovih dana, zovem planinarku. Nije se predomišljala kao obično, odlučno je rekla da, ne možda, nego DA s uskličnikom.
Nismo znali ni gdje točno idemo, samo da ćemo prespavati u nekom domu tamo gore. Pokret je bio u 6:00, ma ne baš na minuticu. Osim šofera sve smo znali bar iz viđenja ili iz ćakula. Puno je vožnje. Krajolici poznati iz vremena shopinga. Šiljasti vrhovi do neba ili bolje do oblaka, približavali su se svakim trenom. Vidi ovaj, vidi onaj, to ti je taj, ma nije nego onaj, tu smo bili lani sjećaš se, i tako dječački razdragano, slušamo, upijamo i pomalo sa strahopoštovanjem prema tim visinama razmišljamo kako ćemo mi doživjeti. Mora da je to magnetizam, privlačnost čovjeka i planine, otkrivanje sebe i svijeta. 

Padola, najbliže mjesto do našeg cilja

Pokret


Ostavljamo autobus i vozača, koji nije toliko "munjen" da ide s nama, na parkiralištu kod rifugio Lunelli već na 1568 mnv. Nekoliko staza vodi do slijedećeg doma. Mi smo se prepustili vodiču i njezinoj procjeni, da bila je dama. Ustanovili smo sutradan da je to bio najteži uspon. 

Passo Monte Croce Comelico



Na Passo Monte Croce Comelico bio je prvi odmor, bijela cesta po kojoj je zabranjena vožnja. "Nema sajli" i tih i sličnih željeza, tako su nam rekli, ali na one druge dvije staze. Trebali smo biti na Velebitu, koji nas je vrag ovdje tjerao. Malo kroz šumu, malo po sipini, a u zadnjoj dionici, koju je teško opisati, jer sam pazio gdje stajem i što hvatam, po strmoj nestazi s onim sajlama  i klinovima kojih "nema". 
Ovo je lakši dio puta




"Sad smo brzo" čujem i nadam se da nije u pitanju zec na 100, pa na 50 itd. Pri vrhu uspona, uvučena u stijene, kamena kuća s krasnom terasom. Baracca del Comando Popera iz I. svjetskog rata, a poslije rifugio Olivo Sala na 2094 mnv, već ima tako bogatu povijest da je trebao postati muzej i da ga može neko čuvati i brinuti o njemu, bio bi. Ledenjaci na padinama Grupo Popera bili su grobovi alpinaca iz tog rata, da li još kriju tijela i predmete. 

Forcella Popera, ex rifugio Olivo Sala

Sasso di Selvapiana, iznad su vrhovi skupine Popera

Sottogruppo Croda Rossa, vrhovi Pala i Triangolo

Passo della Sentinella i sottogruppo Croda Rossa

Vidik na Val Padola i Karnijske Alpe

Uspomena

Gdje je šta?

Vidik prema rifugio Berti

Podskupina Croda Rossa


Vidikovac na 2125 mnv otkriva ono zbog čega smo došli. Creston, bolji naziv za taj profil se ne može naći, skupine Popera uzdiže se do preko 3000 m. Slušamo o borbama doslovno po vrhovima tih planina, a tek zime koje su preživjeli, ili nisu. Najšira sipina koju vidimo vodi prema Passo della Sentinella, to je cilj jedne grupe za sutra. S kišom smo uletjeli u dom. Domar kaže da je vrijeme ovdje prevrtljivo, po dva tri puta dnevno se mijenja. 

Ovo smo izbjegli


Smjestili smo se i krenuli ispitati najvažnije prostorije, šank i večerašnji menu.
Kiša je sipila, a mi smo se vlažili pivom. Irma the Sweet i moja planinarka degustirale su grappe, di mugo, di achillea, del rifugio, di genziana, a bilo je još i za sutra. Pjer, nekad poznat kao Komarac, priča o svojim receptima, a kad on opisuje salatu moraš staviti barbajol, jer ti sline cure. Unikatna Ajkula bacila je čini na jednog Austrijanca. Frane nas je svojim sjećanjima vratio u prošli milenij. Bruno, picca scandalo, je zaključio da neki planinari ne idu u Dolomite, jer nema pečata na vrhovima. Vrijeme je proletilo, a da nismo ni primijetili da se razvedrilo. Izašli smo na terasu i uživali u bojama zapada na vrhovima Karnijskih Alpi. 

Zbirka grappa

Zalaz


Držeći se kućnog reda otišli smo ne baš rado na spavanje. Nikad na većoj visini nisam spavao, baza doma je na 1950, plus drugi kat, plus gornji krevet.
Drugo jutro smo kroz zamagljeni prozor gledali vedro nebo. 

Jutro

Rifugio Berti

Snimanje u svim pozama


Nisam dobro spavao, stalno mi je svirao mobitel "tata kupi mi auto ...", a ostavio sam ga doma. Planinarka mi je tresla krevet, a ustvari pilio je susjed. Vrijeme dozvoljava lijepe i zanimljive izlete. 

Gobba piccola (lijevo) i Gusella del Lago (u sredini)

Jezerce u Vallon Popera

Ljepika alpska - Adenostyles glabra (alpina)
dugo mi je trebalo da otkrijem šta to smrdi u planini


Do malog jezerca u Vallon Popera na 2142 mnv išla je cijela grupa i tu smo se razdvojili. Jača grupa se sipinom, malo u cik-cak, a više ravno gore, penjala do Passo della Sentinella. Mi ostali išli smo sipinom do podnožja skupine Popera, podskupine Croda Rossa s vrhovima Pala i Triangolo di Popera. Ostaci bunkera i rovova nijemo govore o ratu, o životu i smrti, o nepotrebnim žrtvama, ne ponovilo se, a ponavlja se, učimo, a ne naučimo. 

Krećemo prema bunkerima

Triangolo

Bunker

Triangolo iz drugog kuta

Na obrambenoj liniji, u pozadini Croda Sora i Colesei 2371 mnv

Rov s vidikom na Vallon Popera


Opet se razdvajamo. Nama je dosta pa se vraćamo u dom. Spremamo se za silazak do rifugio Lunelli. Za tridesetak minuta pridružuje nam se grupa koja je otišla do još jednog vidikovca na 2371, Croda Sora i Colesei. Za jedan sat, laganom stazom u ovim uslovima, spustili smo se do autobusa. 

Spuštanje po serpentinama


Po ovoj stijeni smo išli gore, BR....

Potočić žubori

Rezime

Rifugio Lunelli

Profesor Frane

Ne treba viagra u ovim krajevima


Za ručak imaju izbor pašti i palente s prelivima, maneštru i gotovo, čak ni vino nije tako dobro kao gore. Ovdje je parkiralište puno vozila, a gore se sol nosi u ruksaku. 


drifter-dnevnik @ 09:26 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 6, 2009
Jedan neplanirani izlet

Ima mjesta koje želim posjetiti svake godine bar jednom, Bijele i Samarske stijene, Hahlići, Premužićeva staza na Sjevernom Velebitu, a od sada i Baške Oštarije. Danas smo trebali biti na Premužićki od Zavižana do Crikvene. U 6:00 pogledam na stranicu meteorološke postaje Zavižan. Situacija je tuga i žalost, bura, hladno i što je najgore sve je u oblaku, vlaga 100%. Po takvom vremenu ne idemo. Buru i hladnoću mogu podnijeti, ali da nema vidika ne. Čekamo izvještaj Ante Vukušića u 7:00. Ništa se nije promijenilo. U 8:00 još je gore. Od Senja dalje je zatvoreno za prvu i drugu kategoriju vozila. Prema Sloveniji oblačno, kao i od Karlovca sjevernije. Ostaje Gorski Kotar, a jedino nismo bili na Bijeloj kosi kod Vrbovskog.
Autocestom se brzo stiže do Ravne Gore. 

Gluhe drage, lovačka kuća


Kod Jablana skretanje za Gluhe drage, lovačku kuću od koje se obično kreće na Bijelu kosu. Makadamska cesta je dobra pa idemo autom dokle stignemo. Uštedili smo sat pješačenja po cesti, a planinarka kaže da ova planina nije ni zaslužila puno hodanja. Bila je u pravu.

Vlaka umjesto planinarskog puta

Vidik na Vrbovsko

Vrh Bijele kose 1289 mnv

Na vrhu

Šareni jedić - Aconitum variegatum (sve vrste iz tog roda su otrovne)



Buduća skijaška staza



Posječeno i popaljeno


Priprema se teren za skijalište, pa je šuma "pokošena", a na mjestu staze je vlaka. Izgleda kao da je ovuda prošla pijavica. Na vrhu je vidikovac samo prema Vrbovskom. Skijašima će biti ljepše. Za uspon nam je trebalo 1:00. 
Sirištara ili encijan šumski - Gentiana asclepiadea (sve vrste ovog roda su ljekovite)


Vraćamo se u Ravnu Goru. Skrećemo za Javorovu kosu. Od kraja asfalta do metalne piramide na vrhu treba oko 0:20. Stabla su narasla i sve više zatvaraju vidik. Trebat će ili povisiti toranj ili pošišati vrhove.
 
Metalni toranj na Javorovoj kosi

Vidik s tornja


Preporučam svima šetnju do planinarske kuće na Javorovoj kosi usred smrekove šume, podsjeća me na nonine priče za laku noć. 

Planinarska kuća na Javorovoj kosi


Nije nam bilo dosta pa smo vraćajući se starom, ali ljepšom cestom, uz obavezno stajanje na vidikovcu Velikog Vodenjaka, svratili do Lokvarke. 

Ispred špilje Lokvarke

U špilji












Špilja je bila zatvorena tri godine. Renovirana je staza, metalne ograde i stepenice, rasvjeta i napokon je otvorena. Neću kritizirati, a trebao bi, jer se nadam da će dogodine biti sve bolje, naime špilja se zatvara krajem ovog mjeseca. Jedino nije moguće renovirati ono što je devastirano puno prije. Sjećam se našeg prvog posjeta Lokvarki, mogli smo ući bez pratnje i ostati koliko smo htjeli.
Palačinke na Platku ne moram više spominjati.
Na Velebit ćemo slijedećeg vikenda ili slijedećeg, ali biti ćemo uporni.

drifter-dnevnik @ 20:56 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
TagList
Index.hr
Nema zapisa.