Žigovi su naši tragovi
Planinarskim stazama
Brojač posjeta
162804
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Anketa
Koji je ljepši vidikovac












Blog
petak, listopad 13, 2006
Napeto pratimo prognozu već danima. Velebit je ćudljiv i treba biti oprezan. Uspoređujem nekoliko prognoza i odlučujemo se. SMS-om šaljem rezervaciju dežurnim planinarima na Alanu. U srijedu 13:00 je pokret. 

Rožanski vrh sa Seravskog

Vozimo se za Senj i Sveti Juraj, pa preko Oltara (putokaz Turin Ski Krč) na Krasno i šumskom cestom za Štirovaču. Očekujem kamione, na što su nas upozorili, radni je dan, pa vozim 30 km/h. Na raskršću ceste za Zavižan i ulazu u NP Sjeverni Velebit stajemo pred informativnim panoom i kartom. Je li to bila intuicija, ali upravo se spušta uskom cestom šleper s trupcima. Malo ima ovakvih proširenja za mimoilaženje. Planinarska “Careva kuća” na Begovači je zatvorena, na Mrkvištu također. Tu skrećemo na bijelu cestu za Alan, a asfalt nastavlja još 3 km do Štirovače. Od Krasnog do Alana smo vozili jedan sat, puno za 35 km, ali po planu. 

Seravski vrh

Upoznajemo se s dežurnim planinarima, domaćinima, Irenom i Štefom i bretonskim goničem, kujicom Dinom. Predlažemo da nas smjeste u sobicu do kuhinje, ali Irena nam nudi “Predsjedničku sobu”. Za taj izbor smo joj zahvalni, jer nam je bilo ugodno toplo na spavanju, soba je iznad kuhinje. Kad smo se smjestili stižu dva Šibenčana istog imena i prezimena,  koji vole gaziti Velebit. Zapričali smo se i skoro zakasnili na zalaz. Žurimo na poziciju. Rab i dio Paga s Lunom se vide, ali ostalo zbog sumaglice ne, pa i sunce ranije nestaje. Javljamo se djeci, da ne brinu. U toku večere dolaze tri Slovenca, od kojih je jedan već godinama na Rabu. Ivo, rodom s Bleda, vodi eko park “Zidine” u Loparu, jedini takve vrste u Hrvatskoj. Naravno, to i arheologija na Rabu, pa gljive, Hajdučki kukovi i lepeza tema razvila se u toploj kuhinji planinarske kuće na 1340 mnm. Dižem se u 4. Moram u šetnju. Noć obasjana mjesecom, a zvijezde me podsjećaju na Sv. Lovru. Noć prije, u to doba, je medo čitao kartu na panou pored kuće, kažu. Buđenje sa suncem. Vidik iz kreveta na more. Vani je mraz i temperatura od –10C. Štef kaže da je Vukušić na Zavižanu mjerio 5 stupnjeva, ali u kući. Nema vjetra. Kava, čaj i malo peluda je doručak. U 9 se pozdravljamo sa Šibenčanima, njima se približio odlazak nakon četiri dana na Alanu, a Ireni poručujemo da se vidimo oko pet popodne.

Veliki Kozjak s Krajačevog kuka

Krajačev kuk


 
Mraz je na livadama, a mi smo već u kratkim rukavima. Jedva čekam da stignemo do prvog vrha iz plana. Seravski vrh (1661 mnm) je osunčan i izgleda jako pitomo. Ostavljamo ruksake na putu. Otvaraju se kukovi, prema moru preko kamenitog Rožanskog vrha je maglica, a prema jugu se ne može snimati zbog sunca, ali vide se masivni vrhovi južnog Velebita. Prema sjeveru se ocrtavaju Balinovac, Veliki Zavižan, Vučjak, niz Rožanskih kukova s Gromovačom, Pasarićevim kukom, Crikvenom i tu na dohvat Krajačev kuk. U blizini je i Goli vrh, koji sa svojih 1669 metara i blagim padinama skoro ne upada u oči, jer desno u daljini se vidi kamena kapa Velikog Kozjaka (1625 mnm). Neke kadrove ostavljamo za povratak, kad sunce promijeni položaj, a sad nam pozira mjesec. Šumovitim bokom Golog vrha približavamo se Krajačevom kuku. Prvo raskršće staze za Lubenovac i odvojak za kuk prolazimo. Na drugome skrećemo. Ponovo ostavljamo ruksake i štapove. Penjanje od pola sata do vrha ne izgleda strašno. Iz šume izlazimo na stijenu. Do sada je sve bilo dobro, ali dalje ne izgleda tako. Hrbat po kojem idu oznake nije simpatičan. Kleka je jedino osiguranje, a lijevo i desno se ruši. Skupljam hrabrost i nastavljam, na mjestima četveronoške, ne gledajući u provaliju. Planinarka je pratila moj pothvat i snimila foto strip. Ovaj kuk nas je koštao sat vremena. Osvježili smo se, pojeli pločicu i nastavili. Sljedeća etapa je do Crikvene. Konfiguracija staze se mijenja. Sad više nije ravna niz-uz-brdica. U podnožju Crikvene, glatkog monolita, snimamo figuru žabe, jedine izbočine na stijeni. Penjemo se stepenicama kroz “Crikvena pass” (op. autora ovo je ®). Najatraktivniji dio staze je pred nama. Provalija s jedne, stijena s druge strane, pa provalija s obje, i tako do Rossijevog kuka i novog prijelaza. Na poučnom panou čitam “Jelar breča”. Sad znam što je to, poučili su me. Kad se otvorio Pasarića kuk, odahnuli smo. Cilj je tu, Rossijevo sklonište. 

žabac na Crikveni



Rossijevo sklonište i Pasarića kuk

Pet sati nam je trebalo, a upute kažu tri sata, jasno bez usputnih vrhova. Izotonični napitak i pločice za obnovu. Upisujemo se u dnevnik i čitamo utiske. Žiga nema, nekome je suvenir, nama su snimke za uspomenu. Premužićku smo gazili od Zavižana do Rossijeve, a sad i od Alana. Kad bismo imali šofera da nas ostavi na Oltarima, pa nas pokupi na Štirovači nakon par dana. Svita se povećava, snimatelj, šofer, tko nam još treba? Na povratku imamo nekoliko mjesta za foto-session, sunce je promijenilo položaj. Koliko će nam trebati do Alana? Zamišljamo ručeru na klupi ispred kuće obasjane suncem. U podnožju Seravskog vrha snimam panorame kukova. Istočno se ističe travnati vrh Goljaka, samo 1605 mnm, i Golića ispred njega, idealno za jednu šetnju od doma. Postaje hladnije. U podnožju Alančića snimam sipinu, interesantan kadar. Dan je bio za pamćenje. Vedro, bez vjetra, toplo, u ovo doba godine ne može biti ljepše. 

Goli vrh s Premužićeve staze



Nešto prije 18:00 stižemo, nakon tri sata. Presvlačenje, pranje i gozba. Šetnja na vidikovac za Rab, kičasti zalaz i na domet mobilne mreže. Slikam profil “biste” medvjeda uz zalaz sunca s idejom da tu podvalu pošaljem prijateljima uz poruku “pozdrav s Alana”. Irena nam je pripremila palačinke, naravno s domaćom marmeladom. Možete li zamisliti velebitske palačinke? Šteta što sam se najeo prije, jer napravila je pun bratvan. Večeras smo ranije na spavanju, umor i emocije su nas svladali.
Budi se petak 13. Kroz prozor se vide oblaci nošeni burom. Nije hladno kao jučer, 50C. Spremamo se za doma. Hoće li biti bliskih susreta s kamionima? Datum je simboličan. Nešto bi se moglo dogoditi. Opraštamo se s dežurnim planinarima, uz obavezno “vidimo se!”. Niska naoblaka nas je pratila cijelim putem do Krasna. Svetište na brdu ima prekrasan vidikovac na Velebit, ali ne danas. Nastavljamo za Kuterevo, iako nam nije bilo u planu. Jesenje boje nas zaustavljaju nekoliko puta. 

sipina na Alančiću

Flora je raznolika, ne prevladava ni jedna vrsta, a svaka ima svoju boju. Zadnju memoriju na kartici trošim na medvjede, Janja Zora i Mrnjo Brundo. U povratku tražim espresso, fali mi, i tako sve do Jurjeva. Na rivi uz kavu privikavamo se na novu temperaturu i 0 mnm. 

Mrnjo Brundo

Do Rijeke smo vozili bez problema, nema kolona, iako je bilo kamiona, ali ne i šlepera s trupcima. Kad smo se raspakirali, šok! Ostavili smo cipeletine na šoški (ovo me podsjeća na Armiju). Alzheimer mi skriva stvari po kući, ali nisam očekivao da me prati na Alan. Planinar je zaboravio cipele, ajme sramote! Zovemo Marina i Dijanu iz Rijeke. Imamo sreće, upravo se spremaju za dežurstvo na Alanu. Petak 13. je ipak dobro završio.

drifter_i @ 08:43 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 16, 2006
Ovaj dnevnik nije bedeker, ali neki njegovi dijelovi se mogu koristiti kao vodič. Sve ostalo je subjektivni doživljaj s izleta i ne snosim nikakve pohvale.
Več duže vrijeme razmišljam o planinarskoj kući “Alan”, pogotovo nakon što sam doživio Štirovaču, Šatorinu i dio Srednjeg Velebita. Pohod s kopnene strane je bio zavodljiv i trebalo je to obogatiti s morske strane. Prikupljanje informacija je bilo brzo i očito uspješno. Mora se priznati da nas je i teško podnošljiva vrućina potjerala u te visine. Pokret je planiran za petak popodne, dolazak na Alan oko 20 sati i uživanje u zalazu. Na obaveznom vaganju prije izleta imao sam 69. Nisam mogao odoljeti i krenuli smo ranije, bez obzira na 32C i nemoguće uvjete za vožnju. Za 2 sata stižemo na raskršće za Štirovaču, na Jadranskoj magistrali kod Jablanca. Uspon od pola sata po uskoj i asfaltiranoj glisti do ispod “malog” Alana i 1,5 kilometra lošeg makadama do planinarske kuće. Neslužbeni izvori šuškaju o asfaltiranju do Štirovače za iduće ljeto. 



U 18:05 potvrdio sam rezervaciju i dobio informaciju za vidikovac na kojemu ćemo čekati zalaz. Trenutno dežurni planinari, Ljilja i Ante s 24-godišnjim stažom na Velebitu, inače profesori u civilu, od domorodaca zvani “ludi profesori”, pokazali su nam sve znamenitosti kuće i okoline. WC nas se najviše dojmio, nema ga takvog. 



Buljma, ružnog li imena, udaljena pol ure, sa svojih 1451 mnm idealan je vidikovac, a burin puše, trajekti voze za Mišnjak, sunce pada. Oblačimo se, tražimo zavjetrinu, snimamo faze, već zbog ovoga je trebalo doći. 
U kući nema struje, radija, televizije, ali ima planinarskih priča uz “vopi” sa ili bez. Par iz Siska se izmjenjuje s profesorom, a imamo i mi nešto dodati. Sve tako do 23:00, kad smo se sjetili da ne poštujemo kućni red, ali zato i jest tu. Ulazim u vreću kao u škartoc. Vrtio sam se, ne znam koliko puta, tako da se u jutro nisam mogao iskobeljati, nikako otvoriti patent. 



U 8 sati temperatura je 12C. U 9 pokret. Ruta je prijevoj Veliki Alan, Kita, Zečjak i natrag Premužićevom stazom kraj Bilenskog Mirova. Do prijevoja je bijela cesta, koja nastavlja za Štirovaču. Slikamo Ljubin grob i kratko se prisjećamo tužne priče. Kroz bukovu šumu dolazimo do Kite na 1573 mnm. Bukva se medi, a mušice kvare fotografu kadar. Kako vjetar puhne, tako ih nosi u rojevima. Dolje cesta vijuga po rubu livade Bilenski Padež, a u daljini Rožanski kukovi, Veliki Kozjak i južnije Šatorina. Montiram stativ. Ne štedimo memoriju foto aparata. Idemo dalje osvježeni i bogatiji. Taj dio do Zečjaka nije šetnja. Izmjenjuju se bukova šuma, smreke, stijene, hrptovi, ali i krasni vidici. Marke su svuda, nema lutanja. Od dva vrha ne znamo koji je onaj pravi, ali dilemu razbija zadnja dionica. Zečjak na 1622 mnm, drugi vrh Srednjeg Velebita je pod nama. Žig HPS-a otiskujemo u dnevnik, ponovo razvlačim stativ i novih 15 snimaka za uspomenu i za ovjeru. Vidi se Zrće, Osoršćica i sve do Učke. Ispod nas Gornja Branjevina odvojena nizom vrhova od 800 i 900 metara. Kratki rezime u povratku kroz bukovu šumu. Dionica je za pet, šarolika, čak nije ni naporna, a vidici za pamćenje i nove planinarske priče. Savjetovali su nam obratan pravac, ali nismo požalili tvrdoglavost. 

Bilensko Mirovo

Saznajemo da se gljiva koju smo vidjeli i uslikali zove škriplin i da je jestiva dok je mlada i lomljiva, može na roštilju, na gulaš ili pohana, ovisno o ukusima. Spuštamo se na Premužićevu stazu, a njome trče neki momci. Gužva ispred kuće, jer je tu kontrolna točka. Dolaze od Baških Oštarija i nastavljaju prema Zavižanu, druga kontrolna točka, i dalje za Senj. Ovu dionicu su prvi prošli za 3:30, a na putokazu piše 12 sati! Nismo se hvalili svojom turom od 5:30, jer obično treba 2:30. Jedva sam dočekao gozbu, pohano i pomidor. Kratak odmor i planiranje, vratiti se ili ostati - pitanje je sad. Plan je ispunjen, ali želje nisu. Odlučili smo se za još jednu noć. Putovat ćemo ujutro, kad je hladnije, a sad idemo na Alančić. Za samo sat vremena na 1611 mnm. Natjecatelji još stižu, saznajemo da ih je 80-tak, ima i planinarkinja ili planinarica, svejedno, žene su za divljenje. Na Alančiću osuli i gromača koja štiti od bure. Kako tek tuče prava, kad je cesta zatvorena, ovo sad je takva da se ne može stajati, a teško je i snimati. Vidik nije iznevjerio. U Rabu vidim tri zvonika, trebala bi biti četiri. Luka Mišnjak je dolje i još puno otoka, Pleševica i Gornja Branjevina južno, prema sjeveru Veliki Zavižan između bližeg Rožanskog vrha i Golog vrha, istočno Rožanski kukovi i Veliki Kozjak. Akumuliramo hladnoću. Kako će nam biti sutra na povratku? Spavam kao bebica. Ustajanje u 7:00, podgrijana kavica još iz Rijeke, kratka ćakula i doviđenja društvu, očitavanje temperature od 100C u 8 sati i pokret. Puno je pitanja još ostalo. Sve je proletjelo prebrzo. Obećali smo doći opet. Visinsku razliku od tisuću metara i temperaturnu od preko 15C izdržali smo iznenađujuće dobro. U 10:00 smo u Novom na trgu Vinodolskog zakonika željni kave. Da li da pišem o muzeju koji smo obišli, o izložbi sakralne umjetnosti u crkvici Svete Trojice? Ipak, to ne spada u planinarenje. Otvorit ću jedan drugi ili treći dnevnik. Zašto smo se vratili tako rano? Boginja ima koncert na Trsatu i nadam se pjevat će nam “Vilu”. Buran i bogat vikend. Na vagu sam stao u strahu, pokazuje 65.

Muzej u Novom, Ivan Mažuranić
  

drifter_i @ 19:29 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
TagList
Index.hr
Nema zapisa.