Žigovi su naši tragovi
Planinarskim stazama
Brojač posjeta
162798
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Anketa
Koji je ljepši vidikovac












Blog
nedjelja, travanj 10, 2011

Sastanak je dogovoren na kavi u Tuku, a popili smo je u "Sušilu" u Mrkoplju. Pozdravili smo se sa Samoborcima i Zdenkom Kristijanom. Krenuli su na Južnu skupinu, najteži dio Samarskih stijena.
Naš plan je bio Nadvišeni kamen ili vrh Bijelih stijena i Velika Javornica.



Bruno, uvijek nosi lijepo vrijeme



Pjer, najglasniji optimist



Konvalarija i Bruneto

Od Klanca kostura na Boce, na vrh Bijelih stijena, planinarska kuća "Bijele stijene", uspon na Veliku Javornicu, spust do Begove staze i natrag kroz Klanac kostura do auta za 6 neto sati hoda. Pokazalo se da je to bilo preambiciozno za ovo doba godine. Hodali smo ukupno 7:30.



Totem za Toma, Bijele stijene





Prolaze samo slabiji od 100 kg



Kratki alpinistički test



Pauk u akciji

Na usponu do Boca je bilo toliko snijega i leda da je trebalo raditi utore za noge. Uski prolaz među stijenama i kratki alpinistički test svi lako prolaze. Malo nakon Boca stižu nas znanci koji su imali istu ideju za izlet ove nedjelju kao i mi. Nakon našeg tabanja lakše im je bilo proći naslage leda i snijega.



Ove bijele fleke su nas usporavale



Prsti, zaštitni znak Bijelih stijena

Put nastavljamo skupa do podnožja samog vrha Bijelih stijena. Uspon na vrh Bijelih stijena po sajli je bio pravi užitak. Dan prekrasan, dobra vidljivost, bez vjetra, ugodno toplo. Prema sjeverozapadu pogled seže do slovenskog Snežnika, na drugu stranu do Velebita, a na "dohvat ruke" je tamna šumovita Velika Javornica. Tražim pogledom Samoborce na Samarskim stijenama. Vide se Stepenica, Piramida, Dvorac, Samarski vrh, Južna barijera, a Ratkov vrh je tu blizu "vis-a-vis".



Po sajli na Bijeli vrh



Vidik na Bjelolasicu



Sve do Snežnika



King Kong

Ispred zatvorene planinarske kuće "Bijele stijene" je odmor i marenda. Dogovaramo se za dalje, jer smo potrošili više vremena od planiranog. Jedna grupa nastavlja za Javornicu, a druga niz Lukovicu do Begove staze i cestom na početnu poziciju.



Planinarska kuća "Bijele stijene"



Planinarsko sklonište "Miroslav Hirtz"



Pozdrav ludoj grupi

Staza prema Javornici je dio Kapelskog puta. Dobro je markirana, ali slabo utabana. Prolazimo kroz "Vrata" i kraj lovačkog skloništa, koje se ruši. Još jedan kratki uspon i na stjenovitom smo vrhu. Od planinarskog skloništa "Miroslav Hirtz" do vrha Javornice trebalo nam je 1:30.



"Vrata"



Mjesečev pejsaž



Lovačko sklonište u Tihoj dolini



S Velike Javornice prema Kleku i Jasenku

Vidik je otvoren prema Jasenku, Kleku i Drežničkom polju, a preko Strileža, Viševice i Bitoraja vide se Učka i Risnjak. Velika Javornica sa 1374 metra je najviši vrh Karlovačke županije, a par kilometara prema sjeverozapadu je Kula s 1534 metra, najviši vrh Primorsko-goranske županije. Markacija KPP-a nastavlja prema Stalku, a mi se vraćamo prema Rusovom jarku i spuštamo se na 7. kilometar ceste od Jasenka. Begovom stazom, koja nije označena, na raskršću s "glavnom" cestom lijevo, idemo do kraja šumske ceste. U nastavku blagim usponom kroz Klanac kostura, gdje smo jedva vidjeli nekoliko starih markacija, nekako stižem do križanja sa stazom za Bijele stijene. Mislio sam da ću tu ostaviti kosti.



Bijeli bun - Scopolia carniolica



Drijemovac - Leucojum vernum



Iznenađenje u Brestovoj Dragi

Na 13. kilometru opet susrećemo Samoborce, koji se vraćaju sa Samarskih stijena sa sličnim snježnim i ledenim iskustvom. Bilo je naporno, bilo je lijepo, a druženje u Brestovoj Dragi, gdje nas je dočekala prva grupa s delicijama, ostati će u trajnom sjećanju.

drifter_i @ 08:36 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 23, 2009
Nadvišeni Kamen

Od Tuka dobrom makadamskom cestom, preko Matić poljane, kroz Velika Vrata, do 15. kilometra dolazimo dosta rano. Nikoga nismo sreli. Nakon Klanca kostura staza se počinje uspinjati kroz šumu. Sve je mokro od noćašnje kiše, još kaplje sa stabala.

Crni daždevnjak - Salamandra atra
 
Zadebljane žlijezde iza očiju s otrovom

Kao da se nikog ne boji


Nismo ni počeli uspon, a na stazi crni daždevnjak. Znamo da je zaštićen pa pazimo, kad već on ne pazi. Nakon par metara drugi. Na kamenu, malo savijen u tijelu, uzdignute glave, ne bježi. Snimam ga flešom pa se lijeno pomaknuo. Iza glave vide mu se zadebljanja, žlijezde u kojima je otrov za napadače. Crne je boje odakle mu je i naziv, jedino je na trbuhu tamnosiv. Od prednjih do stražnjih nogu, bočno, izbočine su kao od rebara. Dužine je oko 12 cm. Koža je sjajna jer je vlažna. 

Planinski močerad (Sl)

U očekivanju partnera

U zagrljaju

Ni fleš im ne smeta


Zahvaljujući ovakvom vremenu izašli su iz svojih skrovišta. Hodamo dalje i preskačemo ih. Stalno gledamo pred noge, zanemarili smo marke. Izbrojili smo ih 47, sve po stazi, u jedan sat hoda. Kod zadnjih viđenih primjeraka jasno nam je da je vrijeme parenja. Odgovara im ova vlažnost. Srodna vrsta je običan ili šareni daždevnjak, veći je i sa žutim pjegama. 

Alpski kotrljan - Eryngium alpinum


Dolazimo na Boce, raskrsnicu, gdje desna staza vodi Vihoraškim putem u srce Bijelih stijena, a lijeva prema vrhu Bijelih stijena i planinarskoj kući i skloništu. Mi krećemo lijevo putem punim prepreka, uskih prolaza, glatkih stijena. Uspon na sam vrh je po sajli, na mišiće i nokte. Vrh Bijelih stijena ili Nadvišeni Kamen, kako ga ovdje zovu, je odličan vidikovac sa 1335 mnv, a danas je sve u oblaku i još puše. Ništa se ne vidi. Došli smo otisnuti pečat u dnevnik Goranskog planinarskog puta, jedini koji je još nedostajao.

Ovakva je bila vidljivost

Kao da čuva ovu ljepotu

 
39 obaveznih kontrolnih točaka i oko 280 km staza kroz Gorski kotar. Ne mogu se odlučiti što je bilo najljepše, Zeleni vir, izvor Kupe, Jelenc, Snježnik, Risnjak, Bitoraj, Bijele i Samarske stijene, Klek, ali najteže su bile dionice do Paravićeve mize, Čabarske police i Šverde, sve uz granicu sa Slovenijom. Mislio sam da će nam taj dnevnik služiti kao vodič po Gorskom kotaru i nisam vjerovao da možemo sve to propješačiti i ovjeriti. 

Planinarska kuća "Bijele stijene"


Spuštamo se do kuće "Bijele stijene" da pozdravimo dežurne planinare iz društva "Kapela". Sami su, a kažu da su jučer imali gužvu. Danas nisu nikog očekivali po ovakvom vemenu. 

Žig u originalu veličine 10x10 cm

Na povratku idemo do Slonove brade i Kapelice. Ispred Slonove brade je vidik na Prste, karakterističan motiv i zaštitni znak Bijelih stijena.  Ispod brade ulazi se u krater sa strmim stijenama. Nasuprot ulaza je mala pečina s metalnim križem.

Putokaz za Kapelicu

Slonova brada i ulaz u krater

Prsti

Kapelica

Križ u Kapelici

Stijena kratera



Zubi, Češalj ili Prsti

Marin grob

Petrov križ - Paris quadrifolia (otrovan)


Kad smo se vraćali oko 15:00 nalazimo samo jednog daždevnjaka. Jutarnja seks promenada je završila.

drifter_i @ 17:54 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
subota, srpanj 28, 2007
U Tuku sam trebao nabaviti dnevnike “Mrkopaljskog PP”. Saznajem da su prodani, ali se ne predajem, tražim adresu na kojoj bi ih mogao dobiti. Vraćamo se u Mrkopalj do Branka Blaževića, s kojim se dogovaram za ovjeru dnevnika. Kad mu donesem slike i žigove s kontrolnih točaka priznat će nam obilazak. Obišli smo staze i mjesta na kojima još nismo bili. Isplanirao sam stazu kao stari poznavatelj stijena. 

Kruščika, zaštićena orhideja

Na 13. kilometru smo ostavili auto i krenuli prema Samarskom vrhu. Ovo je treći put što se na njega penjemo i opet nas oduševljava. 

Samarski vrh i vidik na Bjelolasicu

Zadržali smo se na njemu oko pola sata. Ovjeravamo dnevnike. Snimam panorame. Vidi se do Osoršćice. Silazimo stazom koja vodi do Ratkovog skloništa, to još nismo prošli. Dočekuju nas dežurni planinari iz PD “Velebit”. Srednji prozor još uvjek pada i bolje ga je ne dirati. Obavljaju neke nužne radove da sklonište ne propadne. Prvi put snimam okomitu panoramu kao probu za buduće prilike. 

okomita panorama

Nastavljamo Vihoraškim putom i tražimo prvo raskršće za Ačkovu dolinu, koje je na karti ucrtano. Prošle godine ga nismo uočili, ali ni sada. Ispred Natašina dola je skretanje na koje ćemo se vratiti. U dolu ostavljamo ruksake i s bibliotekom dnevnika, ovaj put težine 1,1 kg, nastavljamo. 

na Vihoraškom putu

Vilin češalj

Ljuska nas je ponovo zavodila. Još jedan foto session i ovjera dnevnika. Vratili smo se malo i od Natašina dola skrenuli prema Ačkovoj dolini. Sve je divlje i neponovljivo na stazi. Evo doline i odmah uočavamo Katedralu. 

Ljuska

Ačkova dolina

Visoka i šiljata stijena strši u nebo, nadvisuje sve u okolini. Odvojak nas vodi do usjeka u čijem vrhu leži odlomljena gromada. Desno na stijeni je spomen ploča poginulom planinaru. Fotosi će nam zadržati sjećanje. 

Katedrala u Ačkovoj dolini

Ačkova dolina

Polako krećemo prema cesti. Približava se kraj današnjeg pohoda. Od 9 sati, kad smo krenuli s 13. kilometra, hodamo, slikamo, uživamo u vidicima i tako do 15:00, kad smo opet na istom mjestu.
VU=4:00, DP=8km, VR=250m, T=SN
drifter_i @ 09:27 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, rujan 23, 2006
Par dana ranije smo, vidjevši odličnu prognozu, raspravljali o dvije mogućnosti, Alan, tura do Rossijeve kolibe s usputnim penjanjem na Seravski vrh, Krajačev kuk i Crikvenu, ili Bijele stijene, Vihoraškim putem. Presudile su jesenje boje, zbog kojih treba ići na Alan, a to znači tek za mjesec dana.Na Bijele stijene plan je bio Vihoraškim putem od Ratkovog skloništa do Ljuske, što je pola puta. Vihoraški put (VP) ima 4 kilometra, potrebno je 3 sata, a karakteristika staze je N – naporno i A – izrazito naporno. Zbog toga smo izabrali samo pola puta. Naoružali smo se kartama i uputstvima, a pregledali smo i slike na net-u.

Gnojištarke

Prvi je dan jeseni i četvrti put smo na Stijenama. Od kuće smo krenuli u 7:30, na 13. kilometru smo bili u 9, a pokret je bio u 9:05. Do putokaza za VP za manje od pola sata. Po putu nalazimo lijepe gnojištarke, koje bi mogli na povratku pobrati za crni rižoto. Predio je šumovit, pa ne vidimo gdje se nalazimo. Ačkov dol smo prošli rubom i ne znajući. U jednoj od jama smo skoro odlutali. Vidi se na stijeni prekrižena marka, na smreki iza nje je ponovno marka i crta na kamenu, ali dalje nema. 





Povlačenje i traženje pravog puta. Tek kad smo ugledali putokaz za Natašin dol (tko je Nataša?) počinju se otvarati vidici, i napokon snimamo skulpture. Osjećaj divljenja se izmjenjuje s osjećajem straha, srsi me prolaze, ježim se i to ne zbog 10C - 12C temperature koja nas stalno prati. Tornjevi, pukotine,  friži, škale, žljebovi, šiljci, kamene “alraune”, biste, Veli Jože, Sup, Pasja glava, Vilin češalj, Alf, Biskupova kapa, Legionar, sve je to u jednom labirintu. Klesarska radiona radi vjekovima non-stop. Monolit na monolitu ekvilibrira, svaki od par tona i ne vidiš da ih nešto drži. Sami smo, nismo to očekivali po ovakvom danu. Jedva čekamo tu famoznu Ljusku. Kad smo stigli do “Lakši” i “Teži” znali smo da smo tu. Našli smo KT4 Kapelskog PP-a i žigove. Zadržali bi se još, ali puše hladan vjetar, koji spušta temperaturu na 100C. Možda je to razlog što mi aparat pokazuje da su mi sve baterije prazne. Stavljamo ih grijati gdje je najtoplije. Čujemo glasove iz pravca od kuda smo i mi došli. Nismo sami. Kadrovi su nevjerojatni. Šiljaste stijene se urezuju u pamćenje. Naporno da, ali savladivo. Što sad? Hoćemo dalje ili natrag? Za ovu dionicu nam je trebalo dva sata, pa će nam za sljedeću trebati još toliko. Vremena imamo. Umorili se nismo. Raspoloženje je na visini. 



Odluka je kratka i jednostavna. Naprijed! Ispraznili smo pljosku, progutali energetske pločice. Jedini problem je fotoaparat, odnosno smrznute baterije. Ostaje stari dobri Olympus 220Z, koji radi u svim uslovima, skoro bez baterija. Nastavak puta je još ljepši. Očekujem putokaz za Ratkov vrh. Krajačev vrh i Koplja, koji  smo sigurno vidjeli i snimili, ne znamo koji su. Grijanje baterija je uspjelo i nakon 40 minuta je SP-350 proradio. Zelena dolina u ovo doba godine nije očaravajuća, ali su zato stijene oko nje fenomenalne. Sustiže nas veća grupa (autobus) iz PD Naftaplin iz metropole (imaju bogatog sponzora). Oduzeli su nam djelić romantike i zen-ugođaja. Kod putokaza i raskršća za Boce i Kuću, odlučujemo se za kraći put i silazak do ceste. Očito smo promašili skretanje za Ratkov vrh. Nismo vidjeli oznaku ili je nije ni bilo. Nakon tri koraka nizbrdice prema cesti predomislili smo se. Idemo do planinarske kuće “Bijele stijene”, Rusovim jarkom do Begove staze i natrag do auta. Na sam vrh ne idemo, jer izbjegavamo gužvu, a i bili smo na Velu Gospu. Prestiže nas trojka s praporcima (plaše medvjede, recimo) na mjestu gdje nije dozvoljeno. Ispred kuće druga gužva. 

šumski duh



Marendamo, pokušavamo dobiti neke informacije, kupujemo suvenir i dnevnik KPP-a i pokret. Sad je već 15:30, do 17:00 bismo trebali biti na početnoj poziciji. Tom stazom nismo još išli. Bračni par s dvoje male djece ide iz Jasenka gore na spavanje. Odgajaju mlade planinare. Na 7. kilometru od Jasenka, gdje dolazimo u 16:15, je veliki putokaz, koji nas upućuje cestom. Oznake za kraticu nema! Ne provjeravamo kartu (greška). Sjetili smo se kad je bilo kasno da je prije mjesec dana dvojac iz Zagreba napravio istu grešku. Žurimo, jer nam treba 1:30 po putokazu. Ipak u 17:30 nalazimo auto. 

Zelena dolina



Bilo je korisno, jer smo upoznali cestu od Jasenka za koju smo znali da je loša, sad smo se uvjerili, a prošli smo i veliko rasrkšće na granici dviju županija, PGŽ i Karlovačke. Dio ceste prema Begovom je prohodniji. Preko osam sati smo na nogama. U Rijeku stižemo nešto prije 19:20. 

vidik na Bjelolasicu

Dobro smo sve ovo prošli, iako su bila dva pada. Planinarka ima modricu (ne smijem napisati gdje), a meni je poplavio lijevi srednjak, pa sad ukočen izgleda simbolično. Imali smo sreće, krivi korak se može napraviti samo jednom, a mi smo ga napravili na bezopasnom mjestu i dobro prošli. Vjerojatno je to bila posljedica umora i opuštanja. “Dođite opet”, bila je poruka na odlasku s Bijelih stijena i doći ćemo sigurno. Drugi dio VP-a ili dio od Ljuske do Boca je atraktivniji i treba ga ponoviti, obavezno s usponima na propuštene vrhove. Vihoraški put više nije bauk.
Napravili smo180 snimaka, a kao da ih je malo. Treba ih razvrstati po vremenu kreiranja (dva aparata, backup!). O njima ovisi i dnevnik, što ih je više detaljniji je i točniji. Nisu baš sve uspjele, škarta ima desetak. Moram naći rješenje za baterije, pa i za fotoaparat, zima je blizu.
drifter_i @ 19:57 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, kolovoz 15, 2006
Počelo je sa “Vidi medvjedića”, a ja kao šofer, koji gleda ravno ispred, nisam vidio. Suvozačica je zadužena za rupe na cesti i slična opažanja. Prolazimo Tuk bez zaustavljanja, Matić poljanu, na kojoj nas prolazi jeza svaki put, Planu i kad smo stigli do 15. kilometra na cesti Tuk - Jasenak, a nije bilo tako rano, opazila je “bit ćemo sami”. 



Za sat stižemo do Boca i nikoga ne čujemo, a špilja u koju bi mogao netko dlakav stati je prazna. Pojavile su se prve skulpture i zaboravili smo strahove. Ipak, čujemo glasove i evo tročlane obitelji. “Dobar dan, a moja žena kaže da nema nikog osim međeda”, blebećem ja, a oni me belo gledaju. 



Dolazimo do planinarske kuće “Bijele stijene” i dežurne planinarke HPD “Kapela” kažu da su to Nijemci. Sve znaju i dužnost im je to. Udaram žigove i kupujem suvenire. Tu su kontrolne točke GPP i KPP. Kuća je kao nova, opremljena za duži boravak, s više od 15 ležajeva. Pet minuta iza stijene je sklonište “Miroslav Hirc” s više od 20 mjesta za spavanje bez madraca. Obje kuće imaju uređen okoliš sa stolovima i klupama, kao stvoreno za izgubiti se ili pobjeći iz đungle na asfaltu. Tu je par iz Ogulina i dvojac iz PD “Dalekovod” iz Zagreba s kojima izmjenjujemo iskustva i pamtimo savjete. Vraćamo se putem do odvojka za vrh. Sajlom se pomažemo i stižemo do 1335 mnm, najvišeg vrha Bijelih stijena “Nadvišeni Kamen”. Čudesan vidik, stijene na sve strane, Bjelolasica u cijeloj svojoj dužini, Mirkovica na južnom kraku proviruje svojim repetitorom, sjevernije Višnjevica, prema istoku strši Klek kao da je strašno visok, Velebit u oblacima, prema moru magličasto, Viševica i Bitoraj, Snježnik i Risnjak. Za ove stijene uopće nije bitna vidljivost na okolne planine, one su same dovoljne.
Vihoraškim putem veselo stižu dva mladca iz riječkog PD Duga. Nalazimo samo žig KPP, velik i trofejno lijep, ali na takvom vrhu očekuješ bar još jedan. Današnji plan je ispunjen. Upoznali smo samo istočni krak Bijelih stijena. Do Samarskih vodi Vihoraški put u dužini nešto više od četiri kilometra kamene radionice kroz kukove, vrata, kupole, stolove, tornjeve, kovčege, obeliske, Katedralu, Natašin dol, Ljusku, Zelenu dolinu. Jedna od najljepših planinarski staza čekati će da je osvojimo. Spuštamo se i sad je lakše, bar na toj dionici. Skretanje za Kapelicu smo i prije primjetili, ali sad se odlučujemo za posjetu. Imamo vremena. Kod Slonove brade pruža se vidik na Prste. Hodnikom ispod Brade ulazimo u grotlo okruženo okomitim stijenama. Krater kao da krije neku tajnu. Uočavamo crveni križ na stijeni preko puta. Piramidalni otvor otkriva jedinstvenu kapelicu, a okolne stijene osiguravaju mir. Ovo je dostojno hodočašća. Osjetila su napeta. Koračam lagano, pažljivo, da ne pokvarim raspored kamenčića, da ne zgnječim travku. Nešto gmiže po mahovini. U trenu prepoznajem biće s potjernice. Park prirode “Učka” objavio je “Traži se rijetka vrsta”, potragu za planinskim daždevnjakom – Salamandra altra. 



Potpuno je crn, lijen, dužine grančice, kasnije izmjerene 12,5 cm. Nije voljan pozirati, ali uspijevamo napraviti i nekoliko makro snimaka. Okrećem se u grotlu, gledajući vrhove i odjednom erupcija osjećaja. Kao da je sve puklo, čisti “soul”. Ovo će mi mjesto ostati nezaboravno. 

Prsti na Bijelim stijenama

Još jedan pogled na Prste i uspon. Napokon smo svemu tome nazdravili iz već arhivske pljoske. Povratak do Boca u 14:15, preko glatke stijene, kroz jedan uski prolaz, preko vrtline punog plavog alpskog kotrljana i kraj bezbrojnih kamenih skulptura. Činilo se sve ovo kratko. Čak nas je i vrijeme poslužilo, iako čujemo da je jučer pralo iz kabla. Na polovici spusta susrećemo petero, koji su prvi put ovdje.
U 15:15 smo na početku. Cestom dolazi dvojac iz PD “Dalekovod”. Spustili su se Rusovim jarkom do Begove staze, ali su promašili stazu, kraticu do Klanca kostura. Jedan je imao ozlijeđenu nogu, pa smo ih odvezli do 13. kilometra i njihovog auta. Vratili smo se još na vrijeme da stignemo na Trsat.
drifter_i @ 16:01 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
TagList
Index.hr
Nema zapisa.