Žigovi su naši tragovi
Planinarskim stazama
Brojač posjeta
162798
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Anketa
Koji je ljepši vidikovac












Blog
subota, travanj 25, 2009
Dva mjeseca je prošlo od zimskog pohoda na Bitoraj. Zimski nije uspio, a danas idemo na  proljetni.
Do Vrata autocestom, a onda šumskom cestom do rampe, koja je danas bila otvorena. Temperatura je oko 20 C, poluoblačno, bez vjetra. Kod bukve, koja me zaustavila u klizanju, mjerim udaljenost i ne čini mi se daleko. Na toj visini još bjelogorica ne lista, a tada je tu bila i granica snijega i leda. Tu mora da je klimatska granica, izohipsa na oko 1200 mnv. Dolazimo na zaravan punu medjeđeg luka ili srijemuša. Snijega vidimo samo u tragovima. 

kroz medvjeđi luk:
kroz medvjeđi luk

planinarsko sklonište Bitorajka:
planinarsko sklonište Bitorajka

Jedino na livadi kod Bitorajke velika bijela fleka. Otvorili smo sklonište da se prozrači. Do vrha je još petnaestak minuta. Burni Bitoraj je danas u bonaci. Divota. 

Bitorajske bijele stijene:
vidik na Bitorajske bijele stijene

Bitoraj 1386 mnv:
Bitoraj 1386 mnv

Vidik je otvoren od Risnjaka na zapadu do Bjelolasice na istoku, a ispred nas u nizini Sunger i Mrkopalj. Šteta što se ne vidi Ličko polje i vrhovi prema moru. U šumi se ističu Bitorajske bijele stijene s Imperatorom i Savjetnikom. 

zoom na bijele stijene:


Odmor, slikanje, upisivanje u teku, pečatiranje dnevnika Goranskog PP-a i kolači. Zašto nosimo hranu na planinu? Probajte i vi, gušt je, sve je bolje nego u nizini. U povratku beremo medvjeđi luk za sutrašnju Šparožijadu u Lesišćini. Prekjučer smo nabrali brdo šparoga. Biti će velika fešta.
Kako se spuštamo tako je lišće sve zelenije, svježe i svjetle zelene boje. Šuma upija proljetno sunce. 

otrovni bijeli bun:
otrovni bijeli bun

crveni peharček:
crveni peharček, čak je i jestiv

mlado zeleno:
zeleno

Uz stazu smo našli mobitel NOKIA, neka se javi vlasnica.

drifter_i @ 20:13 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, veljača 28, 2009

Dan predivan i krenemo mi na Bitoraj. Do Vrata smo došli u 8:45. Malo leda je na cesti, ali znali smo da je to zimski pohod. Planinarka je stavila žabice, gumene s klinovima, i ide nam to. Tragova života ima, među ostalim i neposlušni mali medo koji neće da spava. 

mali i veliki medo

Nakon 1:30 smo na ledu u koji ne možeš ni štap zabiti, ni žabice više ne pomažu. Trebalo bi nam još manje od pol ure do skloništa. Probao sam okolo uz bukve i ode, odsklizao sam se oko 5 metara, ona kaže 10, pa 8, pa 7, uglavnom odustajemo. Bitoraj nas ipak čuva, a mi poštujemo planinu. Ovo je prvi put da nismo došli do cilja. Predaja.
Vraćamo se i susrećemo par D i M iz Zagreba. Opremljeni su svim i svačim pa ih naše odustajanje nije preplašilo. Možda ih je to još više potaklo. Izmjenjujemo mobitele radi planinarskih informacija. Pričali bi mi još, ovakvi susreti su ko stvoreni za to, koja Špica ili Korzo, ali vrijeme leti. Odlučujemo se za Tuhobić, to nam je usput.
Oko podne smo u podnožju na Gornjem Jelenju, gdje piše 1:30 do gore. Snijega ima, ali leda ne. Meki snježni tepih je amortizer za zglobove. Za manje od 2 sata smo na vrhu. Promet velik. 
Dolaze iz svih pravaca. U dnevniku smo našli imena prijatelja, došli i otišli prije nas u pravcu Fužinskog Benkovca. Tuhobić je poznati vidikovac, ali ne danas, sunce, vedro i sumaglica. Jedva se vidi Jelenčić. 

Bitorajka (s dozvolom autora MS)

Javlja se par s Bitoraja, uspjeli su, sklonište je otvoreno pa će prespavati. Zimski pohod je ipak uspio. Bitoraj će pričekati.
PS Ostao je plavi spomen na pad ...

drifter_i @ 19:17 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 23, 2006
Na Bitoraju smo bili, ali iz pravca Vrata. Rutu od Sungera i Bitorajske Bijele stijene isplanirali su Seniori PD Platak, po kružnoj stazi, koju su markirali Mrkopaljci. Standardno autobusom s Delte u 7:00, ne tako rano za ovo doba godine. U 8:30 već krećemo iz Sungera. Staza malo cestom, malo šumom, stiže do lovačke kućice kao iz priče, na Javorjevoj Kosi. Markacije slabe, stare i rijetke. Nakon dva sata grota - putokaz na kojoj piše 3 sata do Bitoraja! Trebalo je biti na oprezu. Nakon 3:45 nailazimo na putokaz i raskrsnicu za Viševicu. Još 0:35 do vrha. Dobra 4 sata, a očekivali smo najviše 3. Na vrhu slikanje, utiskujemo žig u dnevnik, marenda i odmor. 






























Silazim do Bitorajke. Ekipa iz HPD “Bitoraj” Zagreb je pošišala livadu, popiturala drvenariju, roštiljala i sad kreće na vrh s gitarom. Stižu i Dalmatinci s ogromnim naprtnjačama, pa je nastala gužva. Vraćamo se putem za Bijele stijene. Strmina je za sajlu, sva sreća da nije mokro i sklisko. Za 15’ dolazimo do kamena “Imp. Sav. ->”, a onda do “Imperator i Savjetnik 3 min”. Nismo odmah shvatili o čemu se radi, je li to neka kratica ili šala. To su Bitorajske Bijele stijene. 

Bitorajske bijele stijene, Imperator i Savjetnik

Provlačimo se između smreke i stijene kao kroz labirint i ostajemo bez daha. Zbog ovoga je trebalo doći, a i zaboraviti sve što se kasnije dogodilo. Šta prvo snimiti, gdje gledati, kako ovo zapamtiti? Brojim doma tridesetak snimaka, a čini mi se malo. Zadnji smo od cijele grupe. Svi žure natrag u Sunger, a mi bi još ostali. Stijene se vide s vrha Bitoraja, iz Sungera, iz Mrkoplja, ali ne vidi se što se ovdje skriva. Vodič Vjeko nas čeka, kaže da nikad ne slika i kad nosi aparat, ali zato dolazi više puta i uvijek mu je nezaboravno. Dugo nam je trebalo da stignemo grupu. U 15:00 vidimo putokaz za Sunger na bijeloj cesti i još uvjek lovimo grupu. Nakon toga lutamo, jer ne nalazimo oznake osim za biciklističku stazu. 1:30 hodanja po prašini, ponestaje tekućine, usne se lijepe, pjena pred očima sliči na pivu. Kad smo ugledali obnovljenu čeku visoke kategorije, otkrili su da smo blizu sela Slavica i ispod istoimenog vrha. Javljaju se mobitelom drugoj grupi, koja nije bila na vrhu, da dođu autobusom po nas u Belo Selo. Kod prve kuće u Slavici molimo vode. Vapaj ne shvaćaju, već nam nude drugu pijaču. Mještanin zaliva livadu, a ja se skoro bacio u travu. Mora da nam je jezik bio do poda, jer su nam svi nudili vode. Spasili su nas. Jedna baba bi htjela da je posvojimo pa da ide s nama zbog loše cirkulacije, artritisa i sl. Promašili smo cilj za 5-6 km zračne linije. Nisu nam pomogle karte, ni vodiči, ni kompas.
Najveća pohvala moje planinarke je: “Da smo išli sami, to nam se ne bi dogodilo”. U gostionici kod crkve Gospe Lurdske u Vratima (strogi centar: vatrogasni dom, crkva i gostiona) trošimo sve zalihe hladne pive i prepričavamo što nam se dogodilo. Sad su svi pametni. 
O ovoj avanturi bolje ne prepričavati dalje, samo o Imperatoru i Savjetniku.
drifter_i @ 14:18 |Komentiraj | Komentari: 0
TagList
Index.hr
Nema zapisa.