Žigovi su naši tragovi
Planinarskim stazama
Brojač posjeta
162811
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Anketa
Koji je ljepši vidikovac












Blog
nedjelja, rujan 20, 2009
Mislio sam da ćemo na Velebit u subotu. Ekipica se usaglasila za nedjelju pa smo planinarka i ja otišli u "lov" na gljive. Uspjeli smo nabrati vrganje i nešto malo drugih vrsta da bude bogata juha. 



Stalno sam provjeravao vrijeme za nedjelju. Nije slutilo na dobro, onakvo kakvo bi želio. Oblačno na večer, oblačno ujutro, kaže Vukušić na web-u. Našli smo se u nedjelju u 7:00. Kava u Svetom Jurju i nitko da spomene oblake. Na Oltarima već izgleda ružno. U domu ispod Vučjaka pozdravljamo društvo iz metropole, od jučer su ovdje. Ante kaže da će se razvedriti kasnije i biti će lijepo kao jučer preko dana. Naručujemo maneštru za popodne i krećemo. Zavižan i Premužićeva staza je jedna od destinacija koja me očarala već kod prvog posjeta. Ljubav na prvi pogled. Svaki put napravim hrpu fotografija i uvijek mi se čini da nisu uspjele. Tako je bilo i ovaj put. Ne može se tu divlju prirodu kopirati u sliku. Ostaje jedino u sjećanju, a da to ne bi izblijedilo dolazimo opet i opet. Kao da su boje svaki puta drukčije. Kao da nismo vidjeli neke stijene. Kao da sam ipak nešto zaboravio. 

Tu počinje Premužićeva staza


Na Stazi


Kad pričamo o stazama, o prirodi, o naporu, obično tražim usporedbu s onim što poznam. Ovo nije usporedivo, čak nije ni s dionicama Premužićeve staze prema jugu, do Baških Oštarija.

Staza je vidikovac



 
Pojavilo se sunce, oblaci su se razišli, nema vjetra, ovakvo vrijeme smo naručili. Uzeli smo kabanice, duge rukave, jakne, a hodamo u kratkim rukavima. Krećemo se na visinama oko 1500 i nešto više metara. Rossijevo sklonište je na 1580 mnv. 

Rossijevo sklonište

Pasarićev kuk i Rossijevo sklonište

Snježnica ispod Pasarićevog kuka, ovaj put bez snijega


Na dionici od Rossijevog do Crikvene je najviša točka staze na oko 1620 mnv, a to je i najljepši dio u srcu Rožanskih kukova. Pasarićev, Rossijev, Hircov, Novotnyjev kuk i Crikvena, sve u razmaku od pola sata prekrasne šetnje. 
Između Rožanskih kukova

Na Crikveni 1641 mnv










Staza je na mjestima usječena u stijenu s provalijom na jednoj strani, malo dalje nasip na kojem se osjećam malo nesigurno, jer je dograđen spoj između dvije stijene. Usjek među stijenama, pa prijevoj između dvoglave Crikvene, gole monolitne stijene, na koju se penjemo zbog još jednog vidikovca.
Prema Alanu nije ništa manje zanimljivo, ali bi nas tamo trebalo čekati vozilo. To je novi čovjek u idealnoj sviti, nosač, snimatelj, frizerka i sad vozač. Ovako se moramo vratiti do Zavižana, odnosno do botaničkog vrta gdje smo parkirali. 

Na Gromovači 1676 mnv

Goli vrh Gromovače


U povratku se penjemo na Gromovaču. Podsjeća me na izlet od prije tri godine kad je s nama bila Jana. Ovaj vrh je na 1676 mnv i jedan je od četiri iste visine na Sjevernom Velebitu. Jedino je Mali Rajinac viši, 1699 mnv. S ove točke prepoznajemo sve vrhove u vidokrugu, od Plješevice s repetitorom na sjeveru, do Šatorine na jugu. Dalje vidljivost ne dozvoljava. 

Obavezna slika

Povratak

Kameni ukrasi

Na Stazi


Kod botaničkog vrta smo opet nakon 6:30, koji su tako brzo prošli. Oblaci se spuštaju, zahladilo je. Sjeli smo u dom, jer vani nije više ugodno. Sve nam je prijalo.
Ostavljamo Zavižan s "Doviđenja". 



drifter_i @ 08:27 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 19, 2006
“Onaj tko je prvi u koloni piše dnevnik”, i opet je na meni domaća zadaća.
Ruta preko Senja, Svetog Jurja i Oltara, bez provjere prohodnosti ceste za Zavižan. Zaustavio nas je znak zabrane na odvojku za Zavižan. Morali smo preko Krasna, a ne znamo u kakvom je stanju makadam. Nema povratka. Uspjeli smo doći do raskršća u Krasanskoj dulibi. Dalje je bijela cesta ista ili lošija nego lani, ali samo do Babić Siće. Tu saznajemo da će se asfaltirati dionica od Oltara 4 km. Od ulaza u NP Sjeverni Velebit makadam je odličan. Parkiramo kod ulaza u botanički vrt, presvlačenje i pokret u 10:30. Planiramo Premužićevom stazom do Rossijeve kolibe s usputnim pentranjem na Gromovaču. O stazi smo čuli i pročitali sve najbolje i sve je istina. Atraktivna je, uglavnom ravna, lagana i sve tako preko 50 kilometara do Oštarija. Nevjerojatno je da su je gradili 3-4 godine, ali ne vjerujem da su radili zimi. 

planinski kotrljan



Uz stazu botanički vrt, orhideje crvene kruščike, osjak vunasti, medvjeđe grožđe, miloduh, a kod Rossijeve kolibe rasadnik alpskog kotrljana. Renđeri ili šumari i ekipa dobrovoljaca čistili su stazu upravo ispred nas, kao da su znali da dolazimo, i postavljali poučne panoe. Sa staze nijedna planina u okolini ne izgleda visoko, a ima ih od Balinovca 1602 mnm, Zavižanske kose 1620, Vučjaka 1644, Velikog Zavižana od 1676 odmah na početku, Čepuraši 1609, Mali (1699) i Veliki (1667) Rajinac sa sjeverne strane staze i Gromovača 1676 kao najviši vrh Rožanskih kukova. Svi su iznad 1600, a oni niži se ne spominju. Uspon na Gromovaču je lagan, pa zahtjevan, pa opet lagan, od staze 20 min. Vidik na sve. 

na Gromovači

Vidljivost nije bila najbolja zbog sparine, ali do Osoršćice, Učke i Srednjeg Velebita se ipak vidjelo. Otoci ispod nas, Baška na Krku, Prvić, Grgur, Goli i Rab su kao na dlanu. Gromovača je po nekom drugom vremenu sigurno zaslužila svoje ime, ali danas je bila prijateljska. Foto session u svim pozama i pravcima. Treba imati spretnosti i prakse za stjenoviti spust. Jana se malo namučila, siguran hvat rukama pa oslonac nogom i tako redom. Do Rossijeve kolibe je staza usječena u Pasarićev kuk tako da je s jedne strane provalija “ne gledaj me” sa snježnicom na dnu. 

Rossijevo sklonište

Premužićeva staza u Čepurašima

Kod Rossijevog skloništa masa ljudi. To nije planinarska staza, već je to šetalište. Šteta što ne radi kafić da popijemo nešto. Konji zvoncaju, nakon nekog vremena čak smeta taj zvuk usred Velebita. Kratko se zadržavamo. Sunce peče. Ono malo hlada je zauzeto. 



U povratku napokon nazdravljamo orehovicom iz pljoske. Na terasi doma na Zavižanu ispijamo arhivski Cool, pokriven lanjskom prašinom. “Bilo je tako lijepo da ću opet s vama”, izjava je našeg djeteta na kraju ovog pohoda.

drifter_i @ 09:06 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
TagList
Index.hr
Nema zapisa.