Žigovi su naši tragovi
Planinarskim stazama
Brojač posjeta
162801
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Anketa
Koji je ljepši vidikovac












Blog
nedjelja, rujan 20, 2009
Mislio sam da ćemo na Velebit u subotu. Ekipica se usaglasila za nedjelju pa smo planinarka i ja otišli u "lov" na gljive. Uspjeli smo nabrati vrganje i nešto malo drugih vrsta da bude bogata juha. 



Stalno sam provjeravao vrijeme za nedjelju. Nije slutilo na dobro, onakvo kakvo bi želio. Oblačno na večer, oblačno ujutro, kaže Vukušić na web-u. Našli smo se u nedjelju u 7:00. Kava u Svetom Jurju i nitko da spomene oblake. Na Oltarima već izgleda ružno. U domu ispod Vučjaka pozdravljamo društvo iz metropole, od jučer su ovdje. Ante kaže da će se razvedriti kasnije i biti će lijepo kao jučer preko dana. Naručujemo maneštru za popodne i krećemo. Zavižan i Premužićeva staza je jedna od destinacija koja me očarala već kod prvog posjeta. Ljubav na prvi pogled. Svaki put napravim hrpu fotografija i uvijek mi se čini da nisu uspjele. Tako je bilo i ovaj put. Ne može se tu divlju prirodu kopirati u sliku. Ostaje jedino u sjećanju, a da to ne bi izblijedilo dolazimo opet i opet. Kao da su boje svaki puta drukčije. Kao da nismo vidjeli neke stijene. Kao da sam ipak nešto zaboravio. 

Tu počinje Premužićeva staza


Na Stazi


Kad pričamo o stazama, o prirodi, o naporu, obično tražim usporedbu s onim što poznam. Ovo nije usporedivo, čak nije ni s dionicama Premužićeve staze prema jugu, do Baških Oštarija.

Staza je vidikovac



 
Pojavilo se sunce, oblaci su se razišli, nema vjetra, ovakvo vrijeme smo naručili. Uzeli smo kabanice, duge rukave, jakne, a hodamo u kratkim rukavima. Krećemo se na visinama oko 1500 i nešto više metara. Rossijevo sklonište je na 1580 mnv. 

Rossijevo sklonište

Pasarićev kuk i Rossijevo sklonište

Snježnica ispod Pasarićevog kuka, ovaj put bez snijega


Na dionici od Rossijevog do Crikvene je najviša točka staze na oko 1620 mnv, a to je i najljepši dio u srcu Rožanskih kukova. Pasarićev, Rossijev, Hircov, Novotnyjev kuk i Crikvena, sve u razmaku od pola sata prekrasne šetnje. 
Između Rožanskih kukova

Na Crikveni 1641 mnv










Staza je na mjestima usječena u stijenu s provalijom na jednoj strani, malo dalje nasip na kojem se osjećam malo nesigurno, jer je dograđen spoj između dvije stijene. Usjek među stijenama, pa prijevoj između dvoglave Crikvene, gole monolitne stijene, na koju se penjemo zbog još jednog vidikovca.
Prema Alanu nije ništa manje zanimljivo, ali bi nas tamo trebalo čekati vozilo. To je novi čovjek u idealnoj sviti, nosač, snimatelj, frizerka i sad vozač. Ovako se moramo vratiti do Zavižana, odnosno do botaničkog vrta gdje smo parkirali. 

Na Gromovači 1676 mnv

Goli vrh Gromovače


U povratku se penjemo na Gromovaču. Podsjeća me na izlet od prije tri godine kad je s nama bila Jana. Ovaj vrh je na 1676 mnv i jedan je od četiri iste visine na Sjevernom Velebitu. Jedino je Mali Rajinac viši, 1699 mnv. S ove točke prepoznajemo sve vrhove u vidokrugu, od Plješevice s repetitorom na sjeveru, do Šatorine na jugu. Dalje vidljivost ne dozvoljava. 

Obavezna slika

Povratak

Kameni ukrasi

Na Stazi


Kod botaničkog vrta smo opet nakon 6:30, koji su tako brzo prošli. Oblaci se spuštaju, zahladilo je. Sjeli smo u dom, jer vani nije više ugodno. Sve nam je prijalo.
Ostavljamo Zavižan s "Doviđenja". 



drifter_i @ 08:27 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, listopad 13, 2006
Napeto pratimo prognozu već danima. Velebit je ćudljiv i treba biti oprezan. Uspoređujem nekoliko prognoza i odlučujemo se. SMS-om šaljem rezervaciju dežurnim planinarima na Alanu. U srijedu 13:00 je pokret. 

Rožanski vrh sa Seravskog

Vozimo se za Senj i Sveti Juraj, pa preko Oltara (putokaz Turin Ski Krč) na Krasno i šumskom cestom za Štirovaču. Očekujem kamione, na što su nas upozorili, radni je dan, pa vozim 30 km/h. Na raskršću ceste za Zavižan i ulazu u NP Sjeverni Velebit stajemo pred informativnim panoom i kartom. Je li to bila intuicija, ali upravo se spušta uskom cestom šleper s trupcima. Malo ima ovakvih proširenja za mimoilaženje. Planinarska “Careva kuća” na Begovači je zatvorena, na Mrkvištu također. Tu skrećemo na bijelu cestu za Alan, a asfalt nastavlja još 3 km do Štirovače. Od Krasnog do Alana smo vozili jedan sat, puno za 35 km, ali po planu. 

Seravski vrh

Upoznajemo se s dežurnim planinarima, domaćinima, Irenom i Štefom i bretonskim goničem, kujicom Dinom. Predlažemo da nas smjeste u sobicu do kuhinje, ali Irena nam nudi “Predsjedničku sobu”. Za taj izbor smo joj zahvalni, jer nam je bilo ugodno toplo na spavanju, soba je iznad kuhinje. Kad smo se smjestili stižu dva Šibenčana istog imena i prezimena,  koji vole gaziti Velebit. Zapričali smo se i skoro zakasnili na zalaz. Žurimo na poziciju. Rab i dio Paga s Lunom se vide, ali ostalo zbog sumaglice ne, pa i sunce ranije nestaje. Javljamo se djeci, da ne brinu. U toku večere dolaze tri Slovenca, od kojih je jedan već godinama na Rabu. Ivo, rodom s Bleda, vodi eko park “Zidine” u Loparu, jedini takve vrste u Hrvatskoj. Naravno, to i arheologija na Rabu, pa gljive, Hajdučki kukovi i lepeza tema razvila se u toploj kuhinji planinarske kuće na 1340 mnm. Dižem se u 4. Moram u šetnju. Noć obasjana mjesecom, a zvijezde me podsjećaju na Sv. Lovru. Noć prije, u to doba, je medo čitao kartu na panou pored kuće, kažu. Buđenje sa suncem. Vidik iz kreveta na more. Vani je mraz i temperatura od –10C. Štef kaže da je Vukušić na Zavižanu mjerio 5 stupnjeva, ali u kući. Nema vjetra. Kava, čaj i malo peluda je doručak. U 9 se pozdravljamo sa Šibenčanima, njima se približio odlazak nakon četiri dana na Alanu, a Ireni poručujemo da se vidimo oko pet popodne.

Veliki Kozjak s Krajačevog kuka

Krajačev kuk


 
Mraz je na livadama, a mi smo već u kratkim rukavima. Jedva čekam da stignemo do prvog vrha iz plana. Seravski vrh (1661 mnm) je osunčan i izgleda jako pitomo. Ostavljamo ruksake na putu. Otvaraju se kukovi, prema moru preko kamenitog Rožanskog vrha je maglica, a prema jugu se ne može snimati zbog sunca, ali vide se masivni vrhovi južnog Velebita. Prema sjeveru se ocrtavaju Balinovac, Veliki Zavižan, Vučjak, niz Rožanskih kukova s Gromovačom, Pasarićevim kukom, Crikvenom i tu na dohvat Krajačev kuk. U blizini je i Goli vrh, koji sa svojih 1669 metara i blagim padinama skoro ne upada u oči, jer desno u daljini se vidi kamena kapa Velikog Kozjaka (1625 mnm). Neke kadrove ostavljamo za povratak, kad sunce promijeni položaj, a sad nam pozira mjesec. Šumovitim bokom Golog vrha približavamo se Krajačevom kuku. Prvo raskršće staze za Lubenovac i odvojak za kuk prolazimo. Na drugome skrećemo. Ponovo ostavljamo ruksake i štapove. Penjanje od pola sata do vrha ne izgleda strašno. Iz šume izlazimo na stijenu. Do sada je sve bilo dobro, ali dalje ne izgleda tako. Hrbat po kojem idu oznake nije simpatičan. Kleka je jedino osiguranje, a lijevo i desno se ruši. Skupljam hrabrost i nastavljam, na mjestima četveronoške, ne gledajući u provaliju. Planinarka je pratila moj pothvat i snimila foto strip. Ovaj kuk nas je koštao sat vremena. Osvježili smo se, pojeli pločicu i nastavili. Sljedeća etapa je do Crikvene. Konfiguracija staze se mijenja. Sad više nije ravna niz-uz-brdica. U podnožju Crikvene, glatkog monolita, snimamo figuru žabe, jedine izbočine na stijeni. Penjemo se stepenicama kroz “Crikvena pass” (op. autora ovo je ®). Najatraktivniji dio staze je pred nama. Provalija s jedne, stijena s druge strane, pa provalija s obje, i tako do Rossijevog kuka i novog prijelaza. Na poučnom panou čitam “Jelar breča”. Sad znam što je to, poučili su me. Kad se otvorio Pasarića kuk, odahnuli smo. Cilj je tu, Rossijevo sklonište. 

žabac na Crikveni



Rossijevo sklonište i Pasarića kuk

Pet sati nam je trebalo, a upute kažu tri sata, jasno bez usputnih vrhova. Izotonični napitak i pločice za obnovu. Upisujemo se u dnevnik i čitamo utiske. Žiga nema, nekome je suvenir, nama su snimke za uspomenu. Premužićku smo gazili od Zavižana do Rossijeve, a sad i od Alana. Kad bismo imali šofera da nas ostavi na Oltarima, pa nas pokupi na Štirovači nakon par dana. Svita se povećava, snimatelj, šofer, tko nam još treba? Na povratku imamo nekoliko mjesta za foto-session, sunce je promijenilo položaj. Koliko će nam trebati do Alana? Zamišljamo ručeru na klupi ispred kuće obasjane suncem. U podnožju Seravskog vrha snimam panorame kukova. Istočno se ističe travnati vrh Goljaka, samo 1605 mnm, i Golića ispred njega, idealno za jednu šetnju od doma. Postaje hladnije. U podnožju Alančića snimam sipinu, interesantan kadar. Dan je bio za pamćenje. Vedro, bez vjetra, toplo, u ovo doba godine ne može biti ljepše. 

Goli vrh s Premužićeve staze



Nešto prije 18:00 stižemo, nakon tri sata. Presvlačenje, pranje i gozba. Šetnja na vidikovac za Rab, kičasti zalaz i na domet mobilne mreže. Slikam profil “biste” medvjeda uz zalaz sunca s idejom da tu podvalu pošaljem prijateljima uz poruku “pozdrav s Alana”. Irena nam je pripremila palačinke, naravno s domaćom marmeladom. Možete li zamisliti velebitske palačinke? Šteta što sam se najeo prije, jer napravila je pun bratvan. Večeras smo ranije na spavanju, umor i emocije su nas svladali.
Budi se petak 13. Kroz prozor se vide oblaci nošeni burom. Nije hladno kao jučer, 50C. Spremamo se za doma. Hoće li biti bliskih susreta s kamionima? Datum je simboličan. Nešto bi se moglo dogoditi. Opraštamo se s dežurnim planinarima, uz obavezno “vidimo se!”. Niska naoblaka nas je pratila cijelim putem do Krasna. Svetište na brdu ima prekrasan vidikovac na Velebit, ali ne danas. Nastavljamo za Kuterevo, iako nam nije bilo u planu. Jesenje boje nas zaustavljaju nekoliko puta. 

sipina na Alančiću

Flora je raznolika, ne prevladava ni jedna vrsta, a svaka ima svoju boju. Zadnju memoriju na kartici trošim na medvjede, Janja Zora i Mrnjo Brundo. U povratku tražim espresso, fali mi, i tako sve do Jurjeva. Na rivi uz kavu privikavamo se na novu temperaturu i 0 mnm. 

Mrnjo Brundo

Do Rijeke smo vozili bez problema, nema kolona, iako je bilo kamiona, ali ne i šlepera s trupcima. Kad smo se raspakirali, šok! Ostavili smo cipeletine na šoški (ovo me podsjeća na Armiju). Alzheimer mi skriva stvari po kući, ali nisam očekivao da me prati na Alan. Planinar je zaboravio cipele, ajme sramote! Zovemo Marina i Dijanu iz Rijeke. Imamo sreće, upravo se spremaju za dežurstvo na Alanu. Petak 13. je ipak dobro završio.

drifter_i @ 08:43 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 19, 2006
“Onaj tko je prvi u koloni piše dnevnik”, i opet je na meni domaća zadaća.
Ruta preko Senja, Svetog Jurja i Oltara, bez provjere prohodnosti ceste za Zavižan. Zaustavio nas je znak zabrane na odvojku za Zavižan. Morali smo preko Krasna, a ne znamo u kakvom je stanju makadam. Nema povratka. Uspjeli smo doći do raskršća u Krasanskoj dulibi. Dalje je bijela cesta ista ili lošija nego lani, ali samo do Babić Siće. Tu saznajemo da će se asfaltirati dionica od Oltara 4 km. Od ulaza u NP Sjeverni Velebit makadam je odličan. Parkiramo kod ulaza u botanički vrt, presvlačenje i pokret u 10:30. Planiramo Premužićevom stazom do Rossijeve kolibe s usputnim pentranjem na Gromovaču. O stazi smo čuli i pročitali sve najbolje i sve je istina. Atraktivna je, uglavnom ravna, lagana i sve tako preko 50 kilometara do Oštarija. Nevjerojatno je da su je gradili 3-4 godine, ali ne vjerujem da su radili zimi. 

planinski kotrljan



Uz stazu botanički vrt, orhideje crvene kruščike, osjak vunasti, medvjeđe grožđe, miloduh, a kod Rossijeve kolibe rasadnik alpskog kotrljana. Renđeri ili šumari i ekipa dobrovoljaca čistili su stazu upravo ispred nas, kao da su znali da dolazimo, i postavljali poučne panoe. Sa staze nijedna planina u okolini ne izgleda visoko, a ima ih od Balinovca 1602 mnm, Zavižanske kose 1620, Vučjaka 1644, Velikog Zavižana od 1676 odmah na početku, Čepuraši 1609, Mali (1699) i Veliki (1667) Rajinac sa sjeverne strane staze i Gromovača 1676 kao najviši vrh Rožanskih kukova. Svi su iznad 1600, a oni niži se ne spominju. Uspon na Gromovaču je lagan, pa zahtjevan, pa opet lagan, od staze 20 min. Vidik na sve. 

na Gromovači

Vidljivost nije bila najbolja zbog sparine, ali do Osoršćice, Učke i Srednjeg Velebita se ipak vidjelo. Otoci ispod nas, Baška na Krku, Prvić, Grgur, Goli i Rab su kao na dlanu. Gromovača je po nekom drugom vremenu sigurno zaslužila svoje ime, ali danas je bila prijateljska. Foto session u svim pozama i pravcima. Treba imati spretnosti i prakse za stjenoviti spust. Jana se malo namučila, siguran hvat rukama pa oslonac nogom i tako redom. Do Rossijeve kolibe je staza usječena u Pasarićev kuk tako da je s jedne strane provalija “ne gledaj me” sa snježnicom na dnu. 

Rossijevo sklonište

Premužićeva staza u Čepurašima

Kod Rossijevog skloništa masa ljudi. To nije planinarska staza, već je to šetalište. Šteta što ne radi kafić da popijemo nešto. Konji zvoncaju, nakon nekog vremena čak smeta taj zvuk usred Velebita. Kratko se zadržavamo. Sunce peče. Ono malo hlada je zauzeto. 



U povratku napokon nazdravljamo orehovicom iz pljoske. Na terasi doma na Zavižanu ispijamo arhivski Cool, pokriven lanjskom prašinom. “Bilo je tako lijepo da ću opet s vama”, izjava je našeg djeteta na kraju ovog pohoda.

drifter_i @ 09:06 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
TagList
Index.hr
Nema zapisa.