Žigovi su naši tragovi
Planinarskim stazama
Brojač posjeta
162801
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Anketa
Koji je ljepši vidikovac












Blog
subota, kolovoz 1, 2009
Stazama kraljevskih lugara

Hvala Jakovu Mihelčiću i Ivanu Karloviću, lugarima iz Begovog Razdolja, koji su otkrili puteve i prolaze kroz Bijele i Samarske stijene.
Hvala Stanislavu Horačeku, idejnom tvorcu Mrkopaljkog planinarskog puta i autoru monografije "Bijele i Samarske stijene".
Došli smo ponovo otkrivati čaroliju Samarskih stijena, jer to sam stavio u plan odmah nakon prvog obilaska i opet ću.
Ljetna subota je i svi hitaju na more, a mi za Mrkopalj i Tuk. U domu "Bijele stijene" rezerviramo ručak i tražimo informacije o stanju ceste do 13. kilometra. Obnovljena je!

13. kilometar


Jedini smo na parkingu, početku pohoda. Uspon na Samarski vrh je zagrijavanje i prilagodba tijela i osjetila.

Samarski vrh 1302 mnv, vidik na Bjelolasicu
 
Vidik na Stepenicu i Piramidu

Vidik na Klek


Vidik na Bjelolasicu i okolne vrhove je prema sjeveru. Uvijek zanimljiv ogulinski Klek prema istoku i Obzova prema jugu, ali ono što nas privlači je ispred nas. Amfiteatar kojeg okružuju Stepenica, Piramida, Vidikovac, a vrh Samarskih stijena zatvara taj krug i dominira sa svojih 1302 mnv. Iz tamnozelene šume smreke strše stijene raznih oblika i ističu se svojom bjelinom. 



Počinjemo se spuštati u tu jamu između stijena. Već smo zaboravili koliko je težak ali i neopisivo lijep put kroz sjevernu skupinu Samarskih stijena i ovo je bio odličan dan da se to sjećanje obnovi. Prva udolina je Faraonova. Maštu treba osloboditi jer slijede Dolina šumskih vila i Dolina suza. 

Tko tu stanuje?

Stepenica, Kapa na vrhu

Stepenica 1280 mnv, vidik na Samarski vrh



Stepenica, iznad Kape




Vrh Stepenice je prva stijena i potrebno je malo alpinizma. Nema klinova i sajli, sve je u rukama i nogama. Sami smo pa se okrećemo za svakim šumom. 

Piramida  1270 mnv, polomljeni Zupčanik

Krokodil na Piramidi, u pozadini Stepenica


Na drugoj stijeni Piramidi vidim dvoje kako se penju na Stepenicu, sad smo malo sigurniji. Uspon na Piramidu je već malo lakši, naročito za mršave. 

Vidik na Stepenicu s Piramide


Vide se tragovi domaćina na zemlji i na smrvljenim panjevima, ali ne žurimo. Preko staze su srušena debla sa suhim granama koje opasno strše (šmugori). Sve je suho pa nema klizanja kao zadnji put. 

Svi putevi vode do kuće


Vidikovac je zadnja stijena na koju se penjemo. Tu radim panoramu s četiri snimka, sve ono što smo prošli. Nalazimo svileni bjelolistac ili runolist na istom mjestu na kojem sam ga snimio pred tri godine. Sad je staza postala teža, možda zbog umora, ali biti će zbog konfiguracije terena. 

Mali smo među stijenama

Labirint Velikog kanjona 1274 mnv

"Okomita panorama" u Velikom kanjonu


Mali smo među stijenama, a dolazi Veliki kanjon. Dužan sam ostao od prošlog posjeta. Moram napraviti okomitu panoramu, jer ne stane sve u jedan snimak. Mislim da mi je to uspjelo.
Na raskrsnici puteva za Južnu skupinu i Ratkovo sklonište podsjećamo se Dvorca, Amfiteatra, Razbijenog vrha i Južne barijere. 



Rekonstrukcija Ratkovog skloništa je pri kraju. Idealno mjesto za odmor.

Ratkovo sklonište
 
Pozdrav, doći ćemo opet


Na 13. kilometru smo nakon 6:00 sati hodanja i odmaranja, planirano. Sad već ima auta na "parkingu" i po prašnjavoj cesti. 



Na kraju puta, a na početku Matić poljane stoji tabla "oprez područje medvjeda" koju smo previdjeli ujutro, tako da nas taj osjećaj nije pratio kroz Samarske stijene.

Foto safari, sokol - Falco sp.


drifter_i @ 08:26 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, srpanj 28, 2007
U Tuku sam trebao nabaviti dnevnike “Mrkopaljskog PP”. Saznajem da su prodani, ali se ne predajem, tražim adresu na kojoj bi ih mogao dobiti. Vraćamo se u Mrkopalj do Branka Blaževića, s kojim se dogovaram za ovjeru dnevnika. Kad mu donesem slike i žigove s kontrolnih točaka priznat će nam obilazak. Obišli smo staze i mjesta na kojima još nismo bili. Isplanirao sam stazu kao stari poznavatelj stijena. 

Kruščika, zaštićena orhideja

Na 13. kilometru smo ostavili auto i krenuli prema Samarskom vrhu. Ovo je treći put što se na njega penjemo i opet nas oduševljava. 

Samarski vrh i vidik na Bjelolasicu

Zadržali smo se na njemu oko pola sata. Ovjeravamo dnevnike. Snimam panorame. Vidi se do Osoršćice. Silazimo stazom koja vodi do Ratkovog skloništa, to još nismo prošli. Dočekuju nas dežurni planinari iz PD “Velebit”. Srednji prozor još uvjek pada i bolje ga je ne dirati. Obavljaju neke nužne radove da sklonište ne propadne. Prvi put snimam okomitu panoramu kao probu za buduće prilike. 

okomita panorama

Nastavljamo Vihoraškim putom i tražimo prvo raskršće za Ačkovu dolinu, koje je na karti ucrtano. Prošle godine ga nismo uočili, ali ni sada. Ispred Natašina dola je skretanje na koje ćemo se vratiti. U dolu ostavljamo ruksake i s bibliotekom dnevnika, ovaj put težine 1,1 kg, nastavljamo. 

na Vihoraškom putu

Vilin češalj

Ljuska nas je ponovo zavodila. Još jedan foto session i ovjera dnevnika. Vratili smo se malo i od Natašina dola skrenuli prema Ačkovoj dolini. Sve je divlje i neponovljivo na stazi. Evo doline i odmah uočavamo Katedralu. 

Ljuska

Ačkova dolina

Visoka i šiljata stijena strši u nebo, nadvisuje sve u okolini. Odvojak nas vodi do usjeka u čijem vrhu leži odlomljena gromada. Desno na stijeni je spomen ploča poginulom planinaru. Fotosi će nam zadržati sjećanje. 

Katedrala u Ačkovoj dolini

Ačkova dolina

Polako krećemo prema cesti. Približava se kraj današnjeg pohoda. Od 9 sati, kad smo krenuli s 13. kilometra, hodamo, slikamo, uživamo u vidicima i tako do 15:00, kad smo opet na istom mjestu.
VU=4:00, DP=8km, VR=250m, T=SN
drifter_i @ 09:27 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, rujan 30, 2006
U 8 još nismo odlučili kuda ćemo. Sendviči i pijača su spremni. U kombinaciji je bila berba gljiva, Samarske stijene ili Skradski vrh. Dobro vrijeme i adrenalin su presudili. Samarske stijene, i to Južna skupina privlače nas, bez obzira na upozorenja o izrazito teškoj stazi. Još nam nisu zacijelile “rane” od prošle subote na Bijelim stijenama, ali u sjećanju je oduševljenje. 



U 10:00 smo stigli na 13. kilometar. Dobro je što malo kasnimo, jer je bilo maglice. Vedro je i toplo, 14C. Nekoliko je auta na parkingu. Putokaze smo snimili ranije. Za 40 minuta smo kod Glave šećera (Kuh handel!) i početka Mrkopaljskog PP za Južnu skupinu. Sa Sjevernom skupinom Samarskih stijena ova staza čini osmicu. Gornji dio osmice je MPP1, a donji je MPP2 ili 2. etapa. 

stijene Dvorca

Prolazimo Branin bezdan. Kod raskrsnice “Povratak iz Južne skupine” je prvi uspon na Dvorac. Dok smo se približavali snimali smo glatke bijele stijene, koje se uzdižu iznad vrhova smreka. Do ulaza u ili na Dvorac vodi strma staza i uski prolaz kojemu samo nedostaju vrata. Dva vidikovca otvaraju Bjelolasicu i Bijele stijene. Između vidikovaca je stijena Mali div, koji se meni čini veliki. Tu je i KT5 Mrkopaljskog PP, jedinog PP-a na ovoj prekrasnoj stazi. Žig ima konture runolista. Stijenu sa šest okomitih oštrica odmah sam posvojio. U dnevnik se upisujemo prvi, ali se već čuju glasovi. Stiže društvo, Anita i Mario iz Ravne Gore. Izmjenjujemo mail adrese zbog slika (Sony DSC-S60) i “Sretno!” Snimamo Dvorac dok se spuštamo prema Dolini mira. Kako ju uzeti sa sobom? Lišće poprima jesenje boje. Za petnaestak minuta novo uzbuđenje. Penjemo se na Južni vrh 1299 mnm. 

Dvorac

Vidik je otvoren na sve strane. Sjevernije su Samarske stijene Sjeverne skupine (ili Zapadne skupine), Piramida, Stepenice i Samarski vrh, ali ovo južnije je krasno. Što je to? Snalazimo se po karti i jedino mogu biti stijene Amfiteatra. Izgledaju jako blizu, na dohvatu. Zadržali smo se dvadesetak minuta i silazak. Stjenoviti greben je novo penjanje na 1291 mnm. Nailazimo na “Teže opasno” i odlučujemo se za “Amfiteatar lakše”. Malo dalje, kod “Opasno cool”, opet srećemo par Troha. Kažu da je bolje što nismo išli, jer je pentranje i spuštanje stvarno “COOOOOOL”, a vidik se otvara samo na Amfiteatar. Nastavljamo. Ulazimo u Amfiteatar. Prolaz je kroz procjep između okomitih stijena visine oko 50 metara. Na sredini je šiljata stijena i smreka, pa sve izgleda divlje i nepristupačno. Tu sam napravio najljepše snimke dana, a pozirala je moja planinarka. U središtu je kutija KT7. Okruženi smo stijenama. Mi smo jedini glumci ili bolje gledaoci u Amfiteatru. Slikam se ispred jedne rupe – brloga. Marke vode prema stijeni. Slijediti ih “necesse est”.  Izlaz je penjanje po okomitoj stijeni s klinom i mamuzom. Tu je bio presudan trenutak. Vratiti se ili nastaviti? Do sada je bilo napeto. Koristili smo sve četiri. Hrabrimo se da će dalje biti lakše. Još malo, pa smo na dnu “osmice” i onda se vraćamo. Drugi su prošli, pa ćemo i mi. Penjemo se i penjemo i penjemo, na Južnu barijeru, vrh je Razbijeni 1285 mnm, ostali su valjda cijeli. Vidik je na sve okolo. More se ne vidi zbog niske naoblake. Tu je zadnja KT8 MPP-a. Iz suprotnog pravca dolaze Janezi. Nismo uspjeli saznati kakva je njihova dionica, odnosno ona koja nas čeka. Anita i Mario nakon marende nastavljaju i nama prepuštaju poziciju u zavjetrini s vidikom.  Približava se naoblaka. Nismo uzeli kabanice, pa neće nas valjda zato oprati. Spuštamo se prema Stankovoj pećini, velikoj i dubokoj rupi s gornjim otvorom kao svjetlarnikom. Slijedi Medvjeđa dolina. Oko 15:00 udaljavamo se od Južne barijere. Sad je vrijeme da se okrijepimo orehovicom iz pljoske. Dozivam Maria. Sačekali su nas i nazdravljamo, zaslužili smo. Žene su se iskazale. Još nije gotovo s penjačkim dionicama. 

Dvorac, vidik na Bijele stijene

stijene Amfiteatra

Novo pentranje i novi vidikovac na Bjelolasicu, Bijele stijene i Veliku Javornicu. U jednoj jami još ima snijega. Vrijeme i staza nam brzo prolaze u prepričavanju. Na raskrsnici srećemo Janeze iz obratnog smjera. Kratak razgovor i razlaz. Još jedno nazdravljanje orehovicom do idućeg susreta u planinama. 

Južna barijera

Južna barijera, vidik na Veliku Javornicu

Medvjeđa dolina

Za jedan sat smo kod auta, nakon 5:45 po osmici. Na jednom putokazu je pisalo 4:10 za MPP2, a na drugom 6. Odlično smo to prošli. Na parkiralištu smo se iznenadili kad smo vidjeli razbijeno staklo na jednom Puntu iz Rijeke. Koji su to planinari? Kome preporučiti Stijene? Kako zaštititi zaštićenu prirodu? Da li graditi ulaze i evidentirati posjetioce? Treba li organizirati čuvarsku službu? Složili smo se da je to jedan od najljepših planinarski puteva, glasamo za, i po našoj ocjeni jedan od najtežih, teži od Vihoraškog. Najviše alpinističkih dionica (mountaineering) koje nisu osigurane i mjesta (filteri) na kojima smo skidali naprtnjače da bi prošli. 



dobri medo

Dok ovo pišem osjećam laku upalu aduktora ruke (m. pectoralis), očiti znak korištenja ruku. Jedva čekamo da pogledamo snimke, opet ih je preko 180. Trebali bi trećeg čovjeka, snimatelja, pa bismo imali više vremena za razgledavanje. Nešto od Stijena je još ostalo za vidjeti i zato već radimo plan za iduću godinu, 15. kilometar – Boce – Južni vrh – Ratkov vrh – Krajačev kuk i Koplja (ako je markirano) – Ljuska – Ačkova dolina – Katedrala – cesta, naglasak je na Katedrali, Ratkovom i Južnom vrhu. To bi mogli proći za 6 sati.
drifter_i @ 10:50 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, kolovoz 6, 2006
Kad ideš u planinu, trebaš uzeti apoteku za prvu pomoć. Nikad ne znaš što će ti se dogoditi. Na primjer, ideš na Samarske stijene i padne ti prozor na nogu. Zvuči nevjerojatno i zato evo priče.
Evo nas oko 9 sati na 13. kilometru. Vrijeme pravo, 20C, malo oblačno. Nismo prvi, iako je izgledalo sve tiho i pusto, čak je i srna mirno šetala. Na Samarski vrh stižemo lako i brzo. Vidljivost odlična. Ovaj put vidimo Osoršćicu preko Obzove. Nisam bio siguran, pa sam s kompasom provjerio, pravac SSW. Velebit je čist i bistar. Par snimaka i krećemo prema skupini stijena pod imenom Sjeverna skupina. Prvi vidikovac na Vrtaču sa snijegom na dnu. U dolini Šumskih vila sve zuji, ima ih puno. Putokaz nas vodi prema stijenama Stepenice, Mrkopaljski planinarski put - Kontrolna točka 2. Ovo je već alpinistički pothvat, ali isplatilo se. Dvadesetak snimaka je malo za ove vidike, Slomljeni zupčanik i slične instalacije. Na sljedećoj stijeni Piramidi pozira nam solist, kojemu smo pomogli popraviti skupu naprtnjaču. I on nas fotografira, ali kako izmjeniti uspomene (Javi se!). 

Samarske stijene, Stepenice

Može se razgovarati preko vrhova. Kroz Faraonovu dolinu idemo prema Piramidi, MPP KT3. Žig kontrolne točke ima simbol runolista i sad znamo zašto. Vire iz rupa na stijenama. Razlikuju se od naših primorskih sa Snježnika. Zeleniji su, jer nemaju toliko bijelih dlačica a duže su im stabljike i listovi. Penjem se na sam vrh kroz uski prolaz. Pentranje na granici alpinizma je već normalna stvar. Mirjana kaže da će me čekati. 

Samarske stijene, Krokodil na Piramidi

S Piramide se dovikujem s nekima na Samarskom vrhu i evo je, pojavila se glava iznad stijene. Prevladala je napor i strah da bi uživala u ovom. Doživljaj je nezaboravan, novih dvadesetak snimaka je obavezan prilog. Silazimo u Dolinu suza i evo nove stijene. Vidikovac iznad Doline suza je najniža stijena, ali pruža vidik na sve, Samarski vrh, Stepenice, Piramidu i Kocku. Kretali smo se po obodu kruga koji čine sve ove stijene. Izviruju iz smrekove šume i ističu se svojom bjelinom. Opčinjen sam skulpturama, snimam iz svakakvih pozicija. Jedna me poza koštala, našao sam se na leđima dok sam trepnuo. Okrivio sam sklisku paprat. Naprtnjača je amortizirala pad. Nemam nikakve uspomene, čak ni slike, jer sam odmah dobio jezikovu juhu moje planinarke.
Putokaz nas pita za lakši ili teži put. Svakako biramo lakši, ali za šta. U podnožju Velikog kanjona planinarka odustaje. Moram pokupiti pečat MPP KT4. Prolazim kroz hodnik i evo kutije. 

Samarske stijene, Veliki kanjon

Labirint okomitih stijena me je zadivio. Vraćam se i zovem ju da dođe. Ovo se ne smije propustiti. Slikamo i slikamo bez kriterija. Doma ćemo sređivati, sjećati se i brisati, ali za brisanje nema ništa. Digitalac je zahvalna igračka. Jedna stijena ljepša od druge. Pravac koji smo odabrali je odličan. Pročitao sam negdje “Ostavite sve brige, jer ulazite u raj” i stvarno je tako. Uživao sam u nekoliko opisa autora koji su se divili, vidio slike, ali ovo treba doživjeti. Nekad su i lovci uživali u ovim krajevima, a danas to mogu preporučiti botaničarima, zoolozima, kiparima, fotografima i svim ljubiteljima prirode. Umorni smo i jedva čekamo sklonište. Počelo je grmiti, zaškurilo je, sijeva. Očekujemo neveru. 10 minuta do skloništa činilo mi se duže. Jedna grupa je na odlasku.
Ostajemo sami. Otvaram sklonište i prilazim prozoru. Na balkon se ne može nego kroz prozor. Htio sam napraviti snimke za sjećanje. Kako se otvara prozor? Ima neki patent koji nisam odmah shvatio. S jednom rukom pridržavam okvir, s drugom okrećem kvake i slušam kako mi govori izvana da to ne diram. I dogodilo se upravo najgore. Prozor mi je pao na nogu. Tada sam vidio natpis “ne otvaraj prozor” na okviru. Cipeletina i nova čarapa, koju sam dobio za dvije šestice, amortizirala je udarac. Tako su nastale prozorske slike. Ratkovo sklonište je jedinstveno. Ispod monolitne stijene Šerpas, u udubljenju, kao brlog, zaštita je od svakog vremena. Sjetio sam se kuće na Alanu i zadnjih neugodnih događaja s naplaćivanjem usluga. Kako je to završilo? Napokon smo nešto pojeli, ali bolje da smo tek sad, jer provlačenje i veranje s punim rezervoarom je nemoguće. Pale su dvije kapi. Imamo sklonište, je li pametno krenuti do auta? Sreća nas je pratila, pa će i dalje. Stiže nova grupa, koja nas je čitavim putem pratila na rastojanju i s kojom smo se dovikivali po vrhovima. 
Za pola sata smo kod auta. Parkiralište je puno, registracije DE, KC, ZG, PU, RI, dva kombija i jedini terenac Niva. Sjetio sam se da nosim limenku suhih brusnica, još od Bitoraja, i novu pljosku sa starom orehovicom, također poklon za rojsni dan dvije šestice, ali sad je za to kasno. Kiša nas pere po putu, a u Rijeci sunce. Doma sam se presvukao i osjetio bolove u nozi. Mora da me čuvala nova čarapa specijalka. Pojavila se oteklina i počeo sam šepati. Osim repete jezikove juhe, dobio sam oblog od arnike. Prijatelj lovac mi je preporučio, jer to i on često koristi. Sad mogu dalje preporučiti i planinarima, i ne samo njima. Danas, ponedjeljak kad pišem ovaj dnevnik, kao da ništa nije bilo. Treba li nositi tinkturu od arnike u priručnoj apoteci? Nositi pljosku koja prirasta srcu? Čekati u skloništu da prođe nevera? Da li otvarati prozor na planinarskom skloništu? Dodaj i ti koje pitanje.
drifter_i @ 15:01 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
TagList
Index.hr
Nema zapisa.