Žigovi su naši tragovi
Planinarskim stazama
Brojač posjeta
162801
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Anketa
Koji je ljepši vidikovac












Blog
nedjelja, veljača 19, 2012
Po Lubenovcu se zaštita prirode poznaje!







Krajačev kuk i Veliki Lubenovac

 



Livada Veliki Lubenovac



Vratarski kuk s Golubića



Kuk s Golubića



Kuk, Veliki Kozjak i Lubenovac s Golubića

 



Golubić s Kuka



Kuk s Golubića

Lubenovac je livada u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit. Smještena na visini 1300 mnv, 1 kilometar dužine i oko 500 metara širine, ukupne površine oko 60 hektara. Manje od točkice na globusu. Smrekova šuma spušta se padinama kukova, koji ju okružuju. Graniči sa strogim rezervatom Rožanskih i Hajdučkih kukova razdvojeni Lubenovačkim vratima. Izazovan Krajačev kuk, kršan i krševit Vratarski kuk, divlji i neistraženi Kuk i Golubić, spojeni prekrasnom Bernardovom stazom, čine barijeru prema sjeveru. Goli i Vučjak prema zapadu, uočljiv i istaknut Veliki Kozjak i "mali" Obli kuk prema istoku i jugoistoku okružuju taj geomorfološki fenomen. Sve vrhovi preko 1600 metara. Pristupne šumske ceste su iz pravca Alana i kroz Vranjkovu dragu iz pravca Mrkvišta. Ostali prilazi su planinarske staze, s Premužićeve staze između Golog i Krajačevog, iz Tromeđe u Lomskoj dulibi i iz Fabinog dolca u blizini Rossijevog skloništa.  Planinari su i jedini posjetioci i čuvari ove jedinstvene prirode. Nisam u tom parku našao ni otpadka, jedino su utabane staze i oznake naši tragovi. Nekad su Podgorci dolazili sa stokom na bogatu ispašu i boravili u ljetnim stanovima. To su sada samo uspomene. Zima ovdje traje šest mjeseci, a ljeti se noću temperatura spušta ispod 100 C. Nezaboravna je magla koja se skuplja preko noći i kao vata prekriva cijelu livadu, a kad ju sunce rastopi otkriva nezaboravne vidike.



Veliki Kozjak

 

 



Tu je bilo sklonište na Lubenovcu





Veliki Lubenovac

12.11.2004. izgorilo je planinarsko sklonište Lubenovac, zabranjuje se obnova, a od nedavno su Vratarski, Kuk i Golubić nepristupačni za namjernike. Sad se događa nešto neprirodno, neobjašnjivo, nesavjesno. Novac ruši još jednu barijeru. Pokušava se opravdati napad na prirodu mehanizacijom i betonom pod krinkom revitalizacije, naučnog proučavanja i sl. Priroda se mijenja, ne moramo je mi mijenjati. U parku i oko njega nalazi se nekoliko objekata u funkciji, planinarski dom Zavižan pod Vučjakom s meteorološkom stanicom, Rossijevo sklonište na Premužićevoj stazi usred Rožanskih kukova, planinarska kuća Apatišan, planinarska Careva kuća na Begovači, planinarska kuća na Mrkvištu i gostoljubiva planinarska kuća Alan mogu zadovoljiti svakog gosta.
Velebit je utočište medvjeda, vuka, divlje mačke, divokoze i rijetkog velikog tetrijeba. Po hrvatskoj sibireji, velebitskom zvončiću i degeniji poznati smo u svijetu, a livade su vrlo važne za očuvanje te raznolikosti i jedinstvenosti. Do kada će divljač biti ovdje zaštićena. Kad ju uznemirimo u njihovom području bezglavo juri preko saobraćajnica. Može bježati na sigurno jedino u žicu kod Kutereva, gdje ima priliku za mirnu starost.



Vratarski, Kuk i Golubić s Velikog Kozjaka



Veliki Kozjak s Oblog kuka



Lubenovac s Oblog kuka



Vratarski kuk



Veliki Lubenovac



Veliki Kozjak s Vratarskog

Čitam i slušam o kultiviranju livade Veliki Lubenovac. Komercijalizacija uništava sedrene barijere na Plitvičkim jezerima. Slična sudbina očekuje NP Krka i Veliku Paklenicu. Na redu je Mala Paklenica, a prirodna baština je neprocijenjiva. Što ćemo ostaviti u nasleđe?
Još jedno netaknuto područje na Velebitu očekuje posebnu zaštitu. Od Konjskog do Šugarske dulibe s bukovom prašumom u Raminom koritu i najvećim prirodnim staništem velebitske degenije, rezervat je koji se nije eksploatirao. Neka tako i ostane. Prepoznajmo zaštitu. Otkrijmo dobre namjere.

drifter_i @ 19:16 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 30, 2011
Knežićevom "Majstorskom cestom"



Josip Kajetan Knežić 1786 - 1848 ®



Cesta od Sv. Roka je odlična

Kad sam se pripremao za izlet na Tulove grede tražio sam prilaze autom. Jedan prilaz je od Obrovca, drugi od Sv. Roka i novoprobijeni od Libinja. Raspitivao sam se, "guglao" i otkrio da se radi o Knežićevoj cesti. Graditelj planinskih cesta major Josip Kajetan Knežić trasirao je novu cestu od Obrovca do Malog Alana, u to doba granice Dalmacije i Hrvatske, a zatim i nastavak prema Svetom Roku. Otvorenje te suvremene komunikacije proslavljeno je na velikoj svečanosti 1832.



Granični kamen na Malom Alanu





Damir Tomljanović Gavran





Slika iz 1832 s otvorenja "Majstorske ceste" ®



Spomenici iz 1851 i 1867

Cesta se penje na Mali Alan 1044 metra s usponima do 5,5%. Od 2007.  proglašava se kulturnim dobrom i zaštićena je Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Vjerujem da će se ova "Majstorska cesta" čuvati i održavati pogotovo što se na nekoliko mjesta urušava. Od Svetog Roka do Malog Alana vozili smo 11 kilometara, oko tri km asfaltom i ostalo dobrim makadamom. Granični kamen je još na svojem starom mjestu iz 1832. godine. Do burobrana na visini od 850 mnv, gdje počinje staza za Tulove grede, ima još 10 kilometara. Parsto metara u nastavku je kapelica, spomenik poginulim braniteljima iz domovinskog rata, i vidikovac na Obrovac, Novigradsko more i sve do Zadra.







Crkva Sv. Franje

 Cesta se počinje spuštati. Na nekim mjestima je voda odnijela šljunak i napravila jarke. Do crkve Sv. Franje na oko 700 metara ima još 2-3 kilometra. Nakon još jedne velike serpentine dolazi se na asfalt iznad tunela. Do raskršća na cesti Gračac – Jasenice bilo je ukupno 38 kilometara. Za cestu prema Libinju savjetovali su nam "bolje ne, jer je izlokana, jedva prolaze terenci".

U minskom polju



Kad smo došli

Nekoliko vikenda smo odgađali ovaj izlet zbog bure i kiše. Kroz Liku sve do Sv. Roka pratila nas je magla i niska naoblaka. Pouzdali smo se u dobru prognozu. Na najvišoj točki ceste, na prijevoju Mali Alan, dočekalo nas je sunce. Ugodno je hladno sa slabim vjetrom. Prolazimo burobran da bi došli do kapelice i vidikovca. Metalna rešetkasta vrata iskrivljena, natučena, nagađamo da li od bure ili od noge. Poštovanje Gavranu, Marinu i svima koji su se žrtvovali za Hrvatsku na obroncima Velebita.









Markacija

Počinjemo uspon po travnatoj padini. Oznake su dobre. Ispred nas poznate stijene. Gledam ih i divim im se uvijek u prolazu s nove i stare ceste. Iz rđavosmeđe trave uzdižu se bijele stijene, buket kamenih figura, vjekovima obrađivane, prane, brazdane i glađene. Nalazimo neku sličnost s Dabarskim kukovima, ali ipak unikatne i prepoznatljive Grede. S obje strane staze upozorenja su na opasnost. Straha nema, samo oprez. Stalno pronalazim nove kadrove, forme, figure, boje, sjene. Ovdje se priroda zaigrala. Zastajem, okrećem se, upijam. Svakim korakom novi doživljaj. Nadnaravna ljepota izaziva uzbuđenje. Osjetila kipe. Čitao sam o legendama, govore o zmajevima i nevidljivim vilama. Počinjem vjerovati, jer je to pravo mjesto. Jato crnih čavki dočarava mistiku mjesta i trenutka.



Ovo nije pečat





Najviše snimana stijena





Novom sajlom u dolac





Uspon



Do ovdje smo došli



Radosna ekipica



Izmamilo ga sunce (® Zvone)

Za manje od sata dolazimo do kutije, kontrolne točke nekadašnje obilaznice "Po planinama SR Hrvatske". Žiga odavno nema, mogao bi opet biti. Po novopostavljenoj sajli spuštamo se u nepoznato. Vidim utabanu stazu, markacije nema. Biram smjer uspona po golim stijenama. Preplašio me poskok i sam preplašen. Sunčao se. Lijeno se povlači. Na vrhu uspona, gdje se otvara goli glatki vrh sa zastavom, odustajemo. Nismo znali kako dalje. Dvije-tri marke i komad sajle dobro bi došli.









Odrezano nožem



Oaza



Tulove grede



Odmorište Marune



Iznad tunela Sv. Rok

Na povratku stajemo kod crkve Sv. Franje. Podsjeća me na kapelu Sv. Mihovila u Majoriji ispod Vratnika.



Majorija, grobnica J. K. Knežića

 

drifter_i @ 20:11 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
subota, srpanj 16, 2011
Nikad manje podataka nisam imao za planiranje nekog izleta. Na mreži svih mreža samo se spominje. Dnevnik i vodič planinarskog puta "Velebno" jedini ima opis Ždrilskog kuka. Ostalo je bila improvizacija.
U petak na kavi nije bilo konkretnog prijedloga za vikend i predložim ovu avanturu. Veći dio staze je u šumi, temperature nisu visoke, oko 7 sati hoda, visinska razlika parsto metara, ukratko izložim plan. Sutra u 6:00 polazak. Popodne dvoje otkazuju, sedam nas ide.



Baške Oštarije

Kod hotela "Velebno" na Baškim Oštarijama je polazna točka. Preko Sladovače na livade do raskrsnice za Šugarsku dulibu, nedaleko jame, dolazimo za manje od sata.



Ljiljan zlatan ili martagon



Putokaz na Sladovačkoj livadi

Ulazimo u šumu i spuštamo se prema Jurkovoj dolini. Skoro pri dnu dvojica odustaju. Za dva sata smo na raskrsnici u Jurkovoj dolini, lijevo za Šugarsku i Lukovo, a desno za Konjsko. Ulazimo u Ramino korito. Prašuma bukve svuda oko nas. Nakon spuštanja od Sladovače staza ide malo gore, malo dole, ali ne gubimo puno visinu. Markirano je dobro.



"Medin dolac"



Svježa markacija na Piskovitoj kosici



Do Brušana 3:30

Dolazimo do kamena "Medin dolac". Sigurno smo na dobrom putu, jedino vrijeme bježi, hodamo već tri sata. Na Piskovitoj kosici, novom raskršću, skrećemo desno prema Ždrilu. Tu dolazi put iz Brušana, nama s lijeve strane i piše 3:30. Ravno staza VPP-a nastavlja za Šugarsku dulibu.



Konjevača sa staze za Ždrilo

 Počinjemo se uspinjati. Izlazimo na sedlo Ždrilo između dva kuka, desno Vlaka visine 1130 mnv i lijevo Ždrilski kuk 1165 mnv. Ravno prema moru put nastavlja za Rudelić Rastovce. Napokon su se otvorili vidici, Veliki Sadikovac, Konjevača i more. Četiri sata nam je trebalo, a imamo još "zahtjevni" uspon do vrha po stijenama.



Na Ždrilu početak "zahtjevnog" uspona



Tamo je Sadikovac



Uspon na Ždrilski kuk



Kuk Vlaka 1130 mnv



Vidik sve do Šatorine



Po stijeni, nema drugog puta

Gledali smo ovaj kuk s Konjevače i znali smo da su s njega lijepi vidici, ali ovo je ipak neočekivano. Lukovo na obali, Pag, prema sjeveru sve do Šatorine, Veliki Sadikovac, Metla, Crni vrh, Konjevača, jedan visoki kameniti šiljasti možda Goli vrh (1450), Veliki Stolac, a tu blizu kuk Vlaka s jedne i Šuplji kuk s druge strane. Radim panoramu, na idealnom sam mjestu.



Vidik na Paški zaliv



Vidik na Konjevaču



Zvončići



Ždrilski kuk 1165 mnv



Odmor na vrhu



Vidik prema Velikom Sadikovcu



KT3 i žig



Vidik na jug



Ekipa na vrhu

Sav dosadašnji napor sam zaboravio. Oznaka KT3 i potpuno novi žig su na vršnoj stijeni sa strane prema moru. Ovo mi je posljednja i najteža kontolna točka dnevnika "Velebno". Skoro sat smo bili na vrhu, odmarali, uživali, snimali, marendali i počeli razmišljati o povratku. Sjetio sam se raskršća za Konjsko i predložio. Javili smo prijateljima iz logistike da nas mogu očekivati za 4 sata u Konjskom.



Alpska strizibuba ili cvilidreta



Možda ima ime ovaj kuk



Konjsko



Odvojak s glavne ceste, početak puta, nama kraj puta

Od Jurkove doline kroz Klanac staza se uglavnom spušta. Što se više približavamo Konjskom sve je više zaraštena, kao da se manje koristi. Gubimo visinu. Izlazimo iz šume. Toplije je. Iznad doline Konjsko gubim markaciju i nastavljam kozjom stazom prema kućama. Preko livada, po kolnim tragovima dolazimo do asfaltne ceste nakon tri sata. Od hotela Velebno do Konjskog ukupno osam i pol sati. Logistika se iskazala, počastili su nas hladnim pivom. Staza prema Konjskom je najkraća i najlakša, naročito kad i ako se raskrči. Prema Ždrilskom kuku, osim ove varijante od Baških Oštarija, preostaje standardni put Velebno od Brušana preko Sadikovačkih dolaca do raskršća Piskovite kosice.
Avantura je sretno završila. Neću više ovakve improvizacije predlagati, zbog prijatelja, biti će manje odustajanja, i zbog sebe.

drifter_i @ 20:39 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, srpanj 9, 2011
Kozjak mi je ostao u sjećanju po kiši i nikakvom vidiku, ali i po laganom obilasku. Mokri do kože unatoč kabanicama spasili smo se tada u kući na Alanu. Trebalo je ponoviti istu turu po "normalnom" vremenu i uživati u vidicima, kao što se s okolnih vrhova divimo Kozjaku. Ljetna vrućina nas je ustvari natjerala da to i ostvarimo.



Lugarnice više nema, ime je ostalo



U krateru Kozjaka



Malo po stijenama



Završni uspon



Veliki Kozjak 1629 mnv

Od bivše lugarnice do vrha, stazom kroz šumu po hladovini, za 1:20 dolazimo na vrh. Usput smo zveckali lončićima, pjevali, dozivali se, ne bi li otjerali stanovnike. U dnevniku u kući Alan upisali su se planinari, kojima se ukazao medvjed u jedan u noći. Nismo ih sreli jer su ti "noćni" planinari nastavili Premužićevom stazom na jug, a nismo sreli ni medvjeda.



Vidik na jugoistok

Doživljaj na vrhu Velikog Kozjaka je razlog našeg planinarenja. Bijela stijena izranja iz tamnozelene šume i vidi se od Zavižana na sjeveru do Bačić kuka na jugu. Sad smo mi u toj poziciji da promatramo sve te vrhove, pogotovo one u blizini, Rožanski vrh, Seravski, Goli, Vratarski kuk, Golubić, Kuk, Veliki Rajinac, Goljak i livadu Lubenovca. Po oblačnom i kišnom vremenu svejedno je gdje se nalaziš. Možeš se jedino pohvaliti da si bio. Šta si vidio? Kako izgleda vrh? Planinarenje nije hodanje zbog hodanja.



Kozjak sa staze za Obli kuk



Krajačev, Vratarski, Golubić, Kuk i Lubenovac dole u sredini

 



Obli kuk 1501 mnv



Veliki Kozjak s Oblog kuka

 Povratak je obavezno preko Oblog kuka. To bi bio planinarski grijeh, biti na Kozjaku, a ne obići Obli kuk. Najbliži vrh s kojeg je prekrasan vidik na stijenu Kozjaka. Za manje od sata bili smo na stijeni, koja je 120 metara niža. Staza preko vrha nastavlja prema šumskoj cesti i lugarnici, kod koje smo ostavili auto.



Putokaz na sedlu



Livada pod Kitom

Zečjak je bio naš slijedeći cilj. Krenuli smo od prijevoja Veliki Alan. Kroz bukovu šumu do livada oko Kite, laganom stazom dolazimo do raskršća. U povratku ćemo na Kitu. Tri vrha su ispred nas. Dva moramo obići bočno, jednoga lijevom stranom, drugog desnom, malo gore do 1600, malo dole na 1550, a na kraju livadom na sam vrh. Zečjak sa 1622 metra je ipak drugi po visini na srednjem Velebitu, iako Šatorina ima istu visinu. Milimetri su u pitanju.



Goljak i Veliki Kozjak sa Zečjaka



Seravski vrh sa Zečjaka



Mišnjak sa Zečjaka 

More! Trajekti voze između Mišnjaka i Jablanca. Osoršćica zapadno, Šatorina južno i "naš" Kozjak sjeveroistočno su orjentiri. Na kamenu s natpisom, kod kojeg se slikamo, neki pušač je ostavio kutiju cigareta i upaljač. Zaključili smo da je izabrao trenutak i mjesto za odvikavanje. Sunce je zagrijalo. Vruće je čak i na ovoj visini i uz lagani povjetarac. Kojim putem se vratiti? Varijanta spuštanjem do Premužićeve staze, padinom Buljme, rubom livade Mirovo, do spomenika i cestom ili istim putem natrag do auta. Tabananje cestom oko sat vremena nije nam se sviđalo pa smo se odlučili za ovu drugu.

 

Napuštamo Zečjak



Povratak istim putem



Početak staze za Štirovaču na Velikom Alanu


Kod raskršća za Kitu navijam za skretanje u desno. Za pet minuta bi bili na vrhu, ali ne slušaju. Od drugog djela ekipe nisam ni očekivao, ali od moje planinarke da ide na Kitu. Kod doma na Mrkvištu, u hladovini, uz hladni radler, s dežurnim domarima ogovaramo ovo vruće ljeto.



Pisani kamen

Vraćamo se doma preko Krasna i Oltara, a došli smo Jadranskom magistralom i remek djelom cestogradnje od Jablanca na Alan. Jednoglasno smo za ovu drugu varijantu kao bržu i ljepšu..

drifter_i @ 17:36 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, lipanj 11, 2011
Golubić i Kuk

Tu noć nisam spavao. Par godina se već spremamo na te kukove. Gledao sam ih s Velikog Kozjaka, Velikog i Malog Rajinca, Krajačevog i Vratarskog kuka. Divio sam se Lubenovačkoj livadi. Čitao sve što sam našao, a nisam puno teksta imao, još manje slika. Stekao sam dojam opasne, divlje staze. Na svakom koraku vreba neka opasnost. Bliski susreti s medvjedima. Markacije ima-nema, izbrisane, ne održava se staza. Veterani se ne sjećaju puta, ali "bilo je naporno". Planinarska kuća je izgorjela 2004.g. ostali su samo temelji.Hajdučki i Rožanski kukovi su poglašeni strogim rezervatom prirode još 1969. Do livade Velikog Lubenovca vode dvije šumske ceste, jedna od Begovače, a druga od Alana. Promet je zabranjen, ne održavaju se, a postavljene su i rampe.



Mnogi izleti počinju od kuće na Alanu

Odredio sam dan i brzo skupio ekipu. Od Alana ćemo prema Lubenovcu autima dokle se može. Zbog loše ceste nismo stigli ni do Lugarnice.



Presvlačimo se u planinare



Ostaci planinarske kuće "Veliki Lubenovac"



Veliki Lubenovac i Krajačev kuk



Na Livadi



Oboljela smrekova šuma



Raskrsnica u klancu



Markacije su jako dobre



Ruševina 

Dalje je sve išlo po planu. Od temelja izgorene planinarske kuće do vrha Golubića hodali smo nešto manje od 2:20. Da smo na Golubiću znao sam po karti i žigu, jer na vrhu je natpis Hajdučki kuk, kao i na skretanju sa staze u klancu Lubenovačkih vrata. Vidljivost je bila dobra. Lako smo se orijentirali. Svaki vrh sam znao, kao da sam već bio tu. Zadržali smo se skoro sat na vrhu. Kad sam planirao ovaj izlet nisam znao hoćemo li nastaviti i kako do drugog kuka. Sad je bilo jasno, "ukazala" mi se staza. Spušta se i grebenom vodi prema drugom južnom kuku. Prije ponovnog uspona trebala bi biti raskrsnica sa stazom za dolje, za Lubenovac. Grebenska staza u obliku "S" krivuda između i iznad ponora.



Golubić 1650 mnv



Vidik na Kuk



Vidik prema Velikom Kozjaku s Golubića



Početak puta do Kuka



Raskršće na putu Sv. Bernarda



Uspon na Kuk

Dogovor je bio brz i odlučan, idemo dalje. Kad smo odmakli par koraka od vrha vidjeli smo na stijeni natpis "PUT SVETOG BERNARDA" i znali smo da će nas čuvati. Imao sam podatak da je do drugog vrha potrebno jedan sat. Mi smo to prošli za 1:30 bez napora i opasnosti. Na raskrsnici smo sreli dva planinara, opisali su nam stazu kojom su se uspeli. Sad je bio složen cijeli mozaik, GPS nismo imali. Na vrh smo stizali u razvučenoj koloni. Natpis je ponovo Hajdučki kuk, visina je 1649, na žigu piše Kuk.



Ekipa stiže na Kuk



Veliki Kozjak s Kuka, sad je bliže



Golubić s Kuka



Veliki Rajinac



Kuk 1649 mnv

Nalazimo se usred rezervata. S jedne strane Lomska duliba prema Velikom Rajincu, ne vidim joj dno, a na drugoj južnoj strani livada Velikog Lubenovca.Veliki Kozjak zaustavlja vidik i poziva na jedan posjet. Prema sjeveru vidik je do Vučjaka, ceste do doma, antene na Plješevici i najvišeg vrha sjevernog Velebita Malog Rajinca. Na Gromovači se vide ljudi, iznenađujuće puno planinara smo danas sreli. Dan je za Velebit.



Strma i stjenovita staza prema Lubenovcu



Gledaju se slike unuka, i za to ima vremena



Veliki Lubenovac na popodnevnom suncu



Povratak

Spuštamo se vrlo strmom stazom po stijenama oko pola sata, a zatim kroz šumu sve do Livade. Na kraju odmor za noge i oči. Skupljaju se planinari kod bivše planinarske kuće, oni s Vratarskog, s Krajačevog i oni s Velikog Kozjaka. Dan je dug. Livada je osunčana. Na 1300 metara smo u kratkim rukavima. Iz tamnozelene smrekove šume izranjaju kamene glavice okolnih vrhova. Kakav je to bio dan. Pamtit ću ga i na slikama. Dva kuka udaljena zračne linije oko 600 metara, a između njih provalije i staza Sv. Bernarda, koja me oduševila. Divlje je, ali bez strahova. Opasno je kao i svaki krš. Označeno je iznenađujuće dobro. Vidici otvoreni, jedino što meni Primorcu fali je vidik na more.
Netaknuta divljina, neusporediva i neponovljiva, tako očaravajuća da sam se dvoumio da li to opisati na blogu. Zadržati i zatajiti ili podijeliti sa svima.

drifter_i @ 20:18 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, lipanj 4, 2011

Već duže vrijeme planiram ovu kružnu stazu i onda me pretekne prijatelj sa svojom ekipom. Opisao mi je svoj doživljaj. Nisu našli kraticu s Matijević brijega za Ograđenicu pa su produžili do Korita i po Premužićevoj stazi do Ograđenice. To ih je koštalo vremena. Odlučio sam promijeniti smjer kretanja i od Dokozina plana krenuti prema Ograđenici, pa onda na Matijević. Malo teža varijanta, ali činilo mi se sigurnija nakon ovih informacija.
Kad je došao dan, prognoza nije bila dobra za Velebit. Nismo htjeli odustati, ali smo planirali skratiti hodanje samo do planinarskog skloništa i natrag. Zbog toga smo krenuli kasnije. Na Štirovači vrijeme ugodno, oblaci dolijeću iz Like i razbijaju se, pa probija sunce. Kad budemo kod Ograđenice odlučit ćemo kako dalje.



Početak staze



Na Dokozina planu

Na Dokozina plan stižemo za manje od sata. Iznenađenje. Dva auta i dva šatora bez posade, na livadi. Tražim odvojak na stazi za Šatorinu, sve mi se danas čini daleko. Za dvadeset minuta skrećemo prema Ograđenici. Očekivao sam slabo utabanu, neodržavanu stazu. Početak je kroz bukovu šumu dobro markirana, široka i mekana ("put znatno jasniji i bolji", Josip Poljak).



Pakujci na stazi za Ograđenicu



Proljeće na stazi



Planinska kozokrvina - Lonicera alpigena



Dolac

Djelomično ju prati isprana šumska cesta. Nad provalijom se otvara vidik na nered koji je vi`or napravio od šume. Dno Doline se ni ne vidi. Prizor koji je dosta čest u sjevernijem dijelu među kukovima. Opet prolazimo kroz šumu, hlad i ugodna temperatura. Medveđi luk pomiješan s planinskim ide u cvijet, a đurđice na mjestima gdje probija sunce.



Malovan 1610 mnv

Na prijevoju vidik se otvara na Malovan, onaj kraj Ograđenika, obrašten klekovinom, a u njegovom podnožju travnati dolci. Stazom ponovo kroz šumu gubimo visinu. Osjećam da smo blizu. Mobitel prima poruke.



Otvorio se vidik



Blizu skloništa



Pozdrav društvu iz Pule



Mali planinari

Kad smo "dotaknuli" Premužićku ugledali smo more. Kratki uspon prema kontejneru i susret s velikom ekipom malih planinara. Četvero djece i četvero roditelja, njihovi su šatori na Dokozina planu.



Uspomena



Ograđenik 1604 mnv



Ograđenica, planinarsko sklonište

Kraj ruševine Antine kuće, kasnije đačkog doma, postavljen je kontejner, sklonište od bure, kiše i drugih nevolja. Interesantno da J. Poljak u svom Vodiču ne spominje tu kuću. Jedini krov nad glavom između Alana i Skorpovca, na mjestu s prekrasnim vidikom, zaštićeno od bure Pavinim vrškom i Vršeljcima na 1498 mnv. Vidik na Pag i Rab, mogu samo zamisliti kako je kad je bistro.
Dva sata je trajala ova šetnja od Štirovače do skloništa. Odmor uz marendu i odluka. Idemo dalje. Matijević brdo je treći vrh srednjeg Velebita, Šatorina je najviša i puno poznatija. Nastavljamo prema Brdu. Putokaz je jasan. Procjenjujem uspon na jedan sat. Došli smo za 1:15. Čitavo vrijeme sa staze imamo otvorene vidike. Dvijesto metara visinske razlike prolazimo bez teškoća. Nalazimo oznaku raskrsnice Šatorina – Matijević brijeg, onu koju je previdio imenjak prije dva tjedna.



Matijević brijeg 1611 mnv



Šatorina 1622 mnv



Kroz kleku na Matijević



Vidik na Pag

Na kamenu kutija s upisnom knjigom, bez žiga, a to nam je jedino još trebalo za "Velebitski PP". Slikamo se i tražimo put za vrh. Prema dolje nastavlja staza za Korita i Mlinište, a kroz prokrčenu kleku otkrivam nemarkiranu stazicu. Za desetak minuta dolazimo na Matijević brdo 1611 mnv, vrh označen samo s malom kamenom piramidom, osulom. Kumulusi su se nadvili, neki tamnosivi, zatvaraju sunce i nebo i ograničavaju vidike. Šatorina je blizu, a vide se stijene Bačić kuka i Budakovo brdo. Mislim da je vidik s ovog vrha, nižeg od Šatorine deset metara, čak i ljepši, otvoreniji, jer je bliže moru i ništa mu ne smeta. Prema sjeveru Veliki Kozjak i niz Rožanskih kukova vide se unatoč sivilu.
Nekoliko puta sam bio na Šatorini, vidio oznaku staze za Matijević, gledao ga, snimao, i nisam stigao do njega. Slijedeći put to neću propustiti, a kružna staza u obratnom pravcu nije teška ni zahtjevna. Dionica od Matijević brda do Ograđenice je posebno zanimljiva, a od Ograđenice do Dokozina plana je odmor za noge i dušu. Nama je trebalo bruto sedam sati, od toga šest sati hoda. Sve je dobro označeno, jedino treba paziti na "diskretnu" oznaku za skretanje s Brda prema Ograđenici.
Na povratku smo malo pokisnuli, ali to nije nimalo pokvarilo utiske s ovog izleta.

drifter_i @ 16:12 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, svibanj 29, 2011

Znatiželja me je ponovo dovela u Skorpovac. Prošle godine je sve bilo pusto, kao i sve ove godine od kad je mjesto napušteno. "Terasa" za skupljanje kišnice i šterna obrasle, nitko ih više ne treba.
Danas je tu kontejner - planinarsko sklonište o kojem brine planinarsko društvo "Sv. Šimun" iz Markuševca. Šterna i oko nje sve je očišćeno. Došao je ponovo život. Ljudi puno, planinari, organiziran je pohod i otvorenje nove obilaznice "Podgorske staze".

Planinarsko sklonište u Skorpovcu

Novo sklonište u Skorpovcu

Šterna u Skorpovcu

Obnovljena šterna

Rano smo došli i krenuli u pohod dok još nije toplo. Premužićeva staza, koju je presjekla šumska cesta, vodi nas kroz bukovu šumu. Zaštićeni smo od bure, koja je još jučer rastjerala olujne oblake. Zapadnim rubom Vrbanske dulibe staza vodi paralelno s cestom do Splovina, gdje cesta završava.

Raskršće kod Splovine 

Raskršće nakon Splovina

Za jedan sat došli smo do raskrsnice puteva, Kugina kuća desno, Premužićka ravno, a mi nastavljamo prema Radlovcu lijevo. Novo skretanje vodi na Kurozeb. Napuštamo šumu.

Bilo Kurozeba

Bilo Kurozeba 

Dolina Radlovac

Radlovac - dolina



Uspon na Kurozeb, vidik na Rab

Vidik na Pag s Kurozeba

Vidik na Pag s Kurozeba

Kurozeb 1167 mnv

Kurozeb 1167 mnv

Dva mušketira na Kurozebu

Dva mušketira na Kurozebu



Odmor u zavjetrini

Pred nama je izduženo kamenito bilo na kojem se jedva ističu dva vrha, od kojih je onaj viši na 1167 mnv. Bura nas je nemilosrdno propuhala. Jedva smo se držali na nogama podupirući se štapovima. Vidik na vrhu je predivan, zahvaljujući upravo toj buri. U podnožju Prizna i Cesarica, tamno plavi kanal i kameniti Pag, plaža Zrće, Novalja, a u daljini Osoršćica. Snimam panoramu i u desnom uglu otkrivam rapske zvonike. Okrećem se prema Radlovcu, livade i šumarak u kojem se vidi jarko crveni krov.

 

Približavamo se Radlovcu

Spuštamo se nakon uživanja u razgledavanju Budakovog brda, kraj kojeg proviruje stijena Bačić kuka, Lisca prema istoku i vrhova prema sjeveru koji zaklanjaju Šatorinu.



Terasa za skupljanje kišnice 



Urušeno grotlo šterne

Kapelica Sv. Roka

Kapelica Sv. Rok



Vraća se život u Radlovac

Približavamo se napuštenim stanovima. Kraj puta je urušena šterna s velikom terasom. Kapelica Svetog Roka je obnovljena, a i nekoliko kuća, od kojih je i bivše planinarsko sklonište. Kamen klesan i slagan bez ikakvog veziva, grotla šterni u jednom komadu, rešetkasti poklopci ručne izrade, sve to govori o bivšim stanovnicima. Čačić, koji obnavlja starinu, priča o pedeset dimova u nekadašnjem Radlovcu.



Voda je značila život

Bivše planinarsko sklonište u Radlovcu

Do 2003. je ovdje bilo planinarsko sklonište



Grotlo šterne



Polje u Radlovcu

Vraćamo se istim putem, Premužićevom stazom. Srećemo prijatelje Ljerku i Mladena, toliko su puta bili u ovim krajevima da nam imaju što pričati, a i pokazati snimljenim materijalom. U Skorpovcu otkrivam napuštene kuće, katnice. U šumi su, zaklonjene od pogleda. Zadnja stanovnica je tu živila do 1987. Sad s još većom znatiželjom čekam knjigu o stanovima na Velebitu profesorice Lemić.



Katnica u Skorpovcu



drifter_i @ 08:11 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, svibanj 7, 2011
Na Planinu od mora
Pitao me prijatelj zašto idemo u Šugarsku kad imamo žig. Šugarska duliba je sjecište planinarskih puteva. Od Baških Oštarija prema Stapu vodi VPP u dvije varijante, a od mora se dvije staze penju na Planinu s usponom od nule do 1200 mnv. Izazov koji je nas motivirao je degenija, koja cvate u ovo doba. Izabrali smo stazu od Lukovog.



Oznaka na magistrali



Treba se popeti preko ovih brda

Na betonskom stupu je oznaka početka staze. Natpis na stupu stoji već jako dugo i zato moram komentirati podatak o 4 sata uspona. Po Smerkeu je 4:30 do kontejnera, po Poljaku je 4-5 sati, po Čaplaru je 4 sata. Na planinarskom forumu informacija o 5:30, a od poznanika 5:00. Mi smo sa odmorima i marendom trebali 5:45. Pitam se za koga piše 4 sata. možda za trickera, za Brajkovića. Spuštali smo se 4:00 neto i mislim da se ne može na gore postići slično vrijeme. Realnije bi bilo da na stupu piše 5 sati.



Premužićeva staza



Na svakom koraku vidikovac



Postepeno se uspinjemo



Dan je bio bez vjetra, vedar, po nekima pretoplo. Meni je sve odgovaralo, biometeorološke prilike idealne, vidljivost jako dobra, na svakoj fotografiji puno boja i kontrasta, priroda je dala sve od sebe, čak je i kamenjar bio zelen, more kao ogledalo.



U punom cvatu



Veliki odmor



Jasenak - Dictamnus albus

Prva dionica ide kraj ograđenog vojnog područja sve do Premužićeve staze građene 1936-7, do koje nam je trebalo nešto manje od jedan sat. "Turistička staza" s vidicima prema Pagu, građena je tako da se postepeno diže do oko 800 metara, točnije 766. Tu je prvo raskršće, a mi smo krenuli desno. Usponom kroz bukovu šumu dolazimo do prijevoja Jasenovac na 1060 metara, kraj kamene glave Velikog Jasenovca ili kuka od Jasenovca. U Bukovoj dragi treba potražiti markaciju na lijevom rubu livade.



Uspon na Ripište



Raskrsnica na Ripištu



Krug 1341 mnv

Na prijevoju smo bili nakon četiri i pol sata siti i napiti. Finalni uspon na travnato Ripište, gdje se otvara vidik na Krug, Šiljevaču i Veliki Stolac. Još malo i ugledali smo kontejner. Čitavo vrijeme sam brinuo kako ćemo spavati ako sklonište bude prebukirano. Ispred kontejnera se vide planinari. Kapacitet je 11, ustvari 10, a koliko je njih? Pročitali su našu obavijest na forumu, ali i njih je mamila degenija. Napunili smo kontejner do vrha. Došli su usponom od mjesta Križac 3 km južnije od Lukova, stazom koja se rjeđe koristi.



Sklonište u Šugarskoj dulibi

Zbacili smo teške ruksake, skinuli cipele, zapalili vatru u šparhetu ne bi li skuhali čaj. Zadimili smo kontejner da se nije moglo disati, a voda nikako da zakuha i tako dva sata. Promijenili smo ložača pa je sve krenulo, čaj, juhice, pa opet čaj. Tek što smo legli, a bilo je više nego rano, stigla su dvojica iz pravca Stapa. "Proširili" smo kontejner i svi smo stali, nedostajale su jedino spužve. 

U potrazi za degenijom
Prije 6 smo svi bili na nogama. Danas je u planu uspon na Stolac i potraga za degenijom. Staza za Veliki Stolac uspinje se djelom kroz bukovu šumu, dalje travnatom padinom do pod sam vrh, koji je živa stijena djelomično pokriven kamenjem.



Veliki Stolac 1406 mnv, stari naziv Kovačeva peč



Vidik prema sjeverozapadu

Sunce je bilo na izlasku, oko 7 smo bili na vrhu, sjene su bile tamne, otoci čisti sve do Osoršćice, kukovi prema sjeverozapadu, od kojih pogledom tražim Ždrilski, jedan od slijedećih ciljeva. Šatorina u daljini, a u suprotnom pravcu Visočica i niz južnovelebitskih vrhova, prekrasno. Što god bi napisao o ovom ne bi bilo dovoljno, treba doći i uživati.



Encijani

Vraćamo se do kontejnera da se nakrcamo. Teren koji ćemo pretraživati je u pravcu sjeverozapada i pravca povratka.



Degenia velebitica



Našli su je



U punom cvatu

Bruno je ponovo bio prvi koji je našao biljku s potjernice. Raštrkani žuti buseni isticali su se na sivom siparu, planinskom točilu. Raširili smo se tražeći svaki svoj najljepši grmić, snimali i međusobno se dozivali "vidi ovaj", "dođi da se slikamo".



Velebitski endem

Dugo sam čekao i planirao ovaj dan. Treće nalazište velebitske degenije, nakon Kozice i Solina. Zato sam išao u Šugarsku dulibu, privukao i zarazio prijatelje tom idejom. Neću raspravljati o planinarima i kornjačama, tko duže živi, ali ima nas fanova, fanatika i entuzijasta, koji satima gaze kamen zbog jednog malog žutog grmića, jednog vidikovca, jednog trenutka nadahnuća.



Encijani



Tragovi života





Totem



 



Gdje smo mi to bili!



Svi su na broju

Realizirali smo plan i mogli smo se vratiti. Stalno smo se vraćali na raspravu o vremenu uspona i odlučili da ćemo pažljivo pratiti spuštanje. Staza je dugačka 8 km, visinska razlika je skoro 1200 metara, oznaka težine je N2. Dužinu staze nismo mogli provjeriti. Vrijeme koje smo postigli čini nam se prilično dobro. Uslovi (vjetar, kiša, magla) su bili jako dobri. Nosili smo tekućinu, hranu, vreće i sve za dva dana boravka, bez toga bi sigurno bili brži, ali ...



Morske kupke

drifter_i @ 17:41 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, ožujak 26, 2011
Dabarske kukove neću nikad "osvojiti". Neke sam već više puta ispenjao, a neki su neosvojivi. Od prvog do zadnjeg, od najjužnijeg do najsjevernijeg, od Filipovog kuka do Bačić kuka čini se da su jako blizu. Kad se počneš penjati vidiš i osjetiš koliko su daleko. Možeš ih obuhvati sve jednim pogledom. S koje strane je pogled ljepši? Sa Šatorine, Lisca ili s Budakovog brda na sjeveru? Sa Sadikovca ili s Ljubičkog brda na jugu? Bočno, zapadno, s "morske" strane s Badnja, Butinovače ili Visibabe? Iz sredine s Kize? Iz kosa, istočno, s Jadičevca ili s Metle? Posjećujemo ih zimi i ljeti. Pratimo izlaz i zalaz. Koliko smo koraka napravili, kolike noći spavali u ovom kraju?



Totem za Toma - na Filopovom kuku



Filipov kuk sa staze, u daljini Veliki Sadikovac

Opet smo došli. Filipov kuk nas je izabrao. Najjužniji od kukova, visok ili nizak samo 1055 metara. Nastavak je ili početak Ljubičkog brda. Zaklonjen je višim, većim, dužim brdom i možda zato zanemaren, kao da je u autu. S njega se ne vidi more, samo potok i to Crni. Njegovim podnožjem prolazi Karolina. Visoka okomita stijena uz samu cestu privlači pažnju svakog planinara koji ide na Crni vrh ili Metlu. Ispod stijene počinje staza za Ljubičko brdo. Kroz divlju krašku prirodu uspinje se staza do stijene na kojoj je natpis "Filipov kuk - teže", pa se pitaš, ako je ovo bilo lako, kako je tek dalje. Nastavljamo tim putem.



Filipov kuk 1055 mnv



Početak je dobar



a zatim kao pauk



Filipova "glava"

Na vrhu smo te okomite stijene i vidimo natpis Filipov kuk. Žiga nema, a trebalo bi ga biti. "Matica" je prošle godine izdala novi dnevnik "Velebno" s tom kontrolnom točkom. Niz još viših stijena se nastavlja i markacija po njima. Penjemo se očekujući da je žig tu negdje. Nema nikakvog osiguranja, a ove stijene su samo za krakate. Na vrhu i kraju ove stvarno teže staze skoro sam se po bukvi spustio, pa stablo je markirano i na njemu piše "lakše".



Crni vrh s Filipovog kuka

Sa stijene Filipovog kuka vidjeli smo Crni vrh, vrlo blizu, Metlu i Sadikovac, a dole ponor Crnog potoka. Uspon na Ljubičko se sada čini lakšim.



"vrata"



Crni vrh pa sve do Visočice



Lakša staza



Šafrani



Grebenska staza



Još malo pa smo na vrhu

Nastavak uspona je kroz šumoviti krš, a staza nas zatim kroz "vrata" vodi na travnati greben. Za Ljubičko mi je to najljepša staza. Još pola sata do samog vrha. Božin kuk je sad "dole", a prema zapadu je najviši dabarski kuk od Karline plane.



Vidik na Metlu



Padina Ljubičkog brda i Božin kuk



Otvoreni vidici



Ljubičko brdo 1320 mnv



Kuk od Karline plane



Jadičevac s Ljubičkog brda

Na vrhu 1320 mnv je križ, koji se vidi s oštarijske visoravni. Uživamo u zavjetrini i biramo put za spuštanje. Jedan vodi preko Karline plane, kraj Medvjeđeg kuka, sajla je skinuta, na Prpić kosicu i cestu. Drugi se strmo spušta na Karolinu i ne preporučam ga za koljena. Treći smo prošli na gore. Četvrti je najlakši za uspon i biramo ga za spust. Treba se vratiti istim putem po grebenu i skrenuti desno prije "vrata". Staza ulazi u šumu i postepeno se spušta na Karolinu gdje izlazi i drugi strmi spust.
Očekujem da nas Bačić kuk uskoro izabere.

drifter_i @ 14:50 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 3, 2010
Čekali smo povoljne uvjete za ovu avanturu. "Samo za iskusne planinare" piše na početku! Kad je suho puno je zmija, a kad je puno vode ne može se proći, sve je to uvjetovalo izbor trenutka. Dojave iz Starigrada u zadnja tri vikenda nisu bile dobre.



Ekipa: Konvalarija, Superb111, moja planinarka i rapska Zdenka

Trebali smo krenuti s dva auta, ali broj kandidata se smanjio. Jedan bi auto ostavili na ulazu u Veliku Paklenicu, a drugi u Selinama kod novog ulaza u Malu Paklenicu. Pitanje je bilo sada odakle da krenemo. Odlučili smo da idemo "uzvodno", po kanjonu do uspona za Lekine njive, po visoravni kroz Jurline, nekoliko starih i, osim jedne, napuštenih kuća, do sedla kod Anića kuka i strmim spustom na put kroz Veliku Paklenicu. Od ulaza 1 vodi poučna i biciklistička staza dužine 4 km do ulaza 2. Od ulaza do ulaza planirali smo 6 netto sati hoda, a onaj zadnji "biciklistički" dio smo prošli za 0:45.



Početak kanjona Male Paklenice



Mrazovac - Colchicum autumnale





Markacija Pakleničkog planinarskog puta

Kasnili smo s polaskom, bilo je već 10:45. Dan prekrasan, vedar, bez vjetra, iako nam to ne bi smetalo, topao, to bi nam moglo smetati, ali bili smo u hladovini kanjona. Nismo ni ušli u kanjon već smo preplašili jednog gada. Početak je bio lagan. Staza ide malo lijevom, pa desnom stranom, ne može se reći obalom kad nema vode, a djelomično i koritom. Tako je prošao prvi sat, a onda je počelo sa sajlom, zaglađenim gromadama, koje ne možeš zaobići. Kanjon se sužava, bočne stijene su sve strmije, "staza" se sve više penje. Markacije su svuda, a skoro da ne trebaju. Sustižemo Austrijanku, kojoj smo se čudili kad je požurila sama već od ulaza. Odustaje, kaže da su joj kratke noge za preskakanje ovih prepreka, a htjeli smo joj pomoći.



Malo sajle



Malo mora



Puno gromada



U kanjonu

Srećemo grupu Čeha u spuštanju, krenuli su obratnim smjerom. Kažu da su bili na Durmitoru, Biokovu i nakon ovog idu doma.



Kapljarka 



Puniona boca

 



Najteži i najljepši dio 



Psihološka pomoć

 









Desno Orljača, lijevo Mala Paklenica



Pokazna vježba

Nakon dva sata dolazimo do Kapljarke, špilje u kojoj stalno kaplje, gdje možeš napuniti dobru vodu. Do spoja dva kanjona, potoka Orljače i Male Paklenice, trebalo nam je tri sata. Tu se kanjon mijenja, bokovi su blaže nagnuti, šuma se spušta do šljunkovitog korita. Na jednoj krivini je sajla za forsiranje bujice. Vježbamo prijelaz i zaključujemo da bi imali mokre stražnjice. Uskoro izlazimo iz korita i počinjemo uspon na Lekine njive. Zaslužili smo odmor i dobru marendu, posebno palačinke "Veliko Rujno" naše rapske Zdenke.



 Kanjon Male Paklenice s vidikovca kod Lekinih njiva 



Ovaj Brundo se najeo drenjula 



Jurline 



Veliki Golić s prijevoja kod Anića kuka

Prvi put sam prošao ovaj kanjon i podsjeća me na kanjon Mudna dol, od Grobničkog polja do Gorničkog, po dužini i težini, jedino što je ovaj drugi nešto uži tako da se ni nebo ne vidi u središnjem dijelu.



Cirrus fibratus

Ako planinarenje podrazumijeva čovjekove aktivnosti vezane uz hodanje i penjanje u planinskim predjelima, onda je to samo djelomično slično. Ovo je drukčiji izazov, savladavanje prepreka, avantura u nepoznato, nema tu nikakve planine, na kraju kanjona nema vrha, nema vidika, ali ljepote ima na svakom koraku, klisura, ogromne stijene, kameni eksponati, šljunak raznih boja, sve je to dugo i polako oblikovala voda.



Zalaz, kod ulaza 1

Staza dalje vodi preko visoravni do prijevoja kod Anića kuka, gdje se spuštamo do građene staze u Velikoj Paklenici. Kad smo stigli na ulaz sunce je zalazilo, kameni vrhovi su bili narančasto obojeni. Do Selina smo, kroz sela Škiljići, Jurline, Jusupi i Jukići, hodali po mraku, ta zadnja dionica je bila najteža kao i obično.



Kod ulaza 2, kraj izleta 

drifter_i @ 15:32 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 2, 2010


Polazak

Trebao sam pisati u dnevniku o Cresu, o Baškim Oštarijama, Kizi, Liscu, Budakovom brdu, o istočnoj Medvednici, Rogu i Grohotu, ali to će pričekati, jer moram opisati četiri dana u Paklenici i po južnom Velebitu.



Čuvar Parka

Odgađali smo ovaj pohod dva mjeseca da bi ekipa bila kompletna. Teško je uskladiti obaveze sa slobodnim vremenom i sve to s ekipom. Rezervacije su napravljene na vrijeme. Prognoze smo pratili unaprijed koliko se moglo. Srijedu, dan uoči, jedna članica je ostala u krevetu.
Četvrtak polazak za Starigrad. Naprtnjače su nam tako teške kao da je kamenje u njima, a treba ih nositi četiri dana. Roba, vreća, hrana, pijača i sve ono što moraš imati u planini, karte, lampu, kabanicu, dnevnike, fotoaparat, rezervno ovo i ono, ni tovaru ne bi bilo lako. Jedva čekam dolazak u Borisov dom da se iskrcam. Morali smo vaditi hranu iz ruksaka jer ni u domu, ni u Parićima i Ramićima nema toplog obraka. Popodne stazom "via Klimenta" penjemo se na Crni vrh.



Vidik s Crnog vrha prema moru i Masleničkom mostu



Sveto brdo i Vlaški grad s Crnog vrha



Bedem Velebita



Zeleni "krokodil" - Lacerta viridis

Vidik prema Novigradskom moru, Kanalu, Ravnim kotarima i otocima je krasan, ali ono iza leđa je naš cilj. Mi smo na 1110 metara, a ove grdosije od Debelog do Svetog brda su sve preko 1600 i 1700 metara. Korisno je bilo to vidjeti, sad znamo kuda ćemo se kretati. Čak i Bruno kojem je ovo četvrto penjanje na Vaganski i Sveto, tri puta nije ništa vidio. Vratili smo se u dom stazom preko Malih močila, mekana staza kroz bukovu i borovu šumu.



Borisov dom



Pravac kretanja drugog dana



Ramići

Petak je osvanuo vedar, a prognoza je bila loša. Opet smo uprtili naprtnjače od metra i krenuli prema Strugama preko Buljme. Kako smo se penjali tako su se otvarali vidici.



Otvaraju se vidici, na stazi za Buljmu



Velika Paklenica i Anića kuk



Veliki Golić i Bojinac



Uspon na prijevoj Buljmu



Veliko Rujno i Bojin kuk

Prema zapadu Veliki Golić i preko njega Bojin kuk na kojem smo bili u proljeće. Kad smo došli na prijevoj Buljma počela je potraga za žigom. Morali su nas navoditi mobitelom. Na usponu prije prijevoja, desno stijena Buljme, a lijevo na stijeni je metalna kutija. Pola sata nam je trebalo da nađemo.



Buljma sa Struga

Žuti nas je pratio durbinom, dobio je dojavu da dolazimo. Upoznao nas je s kućom i okolinom. Kako nazvati ono što se kuhalo u padeletini na tronošcu? Nije maneštra, nije juha, neki mix koji miriši AUUUUUU. Jedan tanjur, pa repete, opet repete i još repete, nisam ništa bolje jeo ni na 0 mnv. Slijedio je turnir u boćanju na stadionu "Struge" na 1400 mnv s travicom a la Wimbledon. Domaćini su bili najbolji, naravno, znali su sve ravnine i neravnine.



U malinjaku



AUUUUUUUUUU



Boćalište "Struge"



Turnir



Ručni rad

Subotnje jutro nas je budilo rano. Bez oblačka, bez vjetra, ugodno hladno. Očekuje nas dugo hodanje. Pozdrav Žutom. Na Marasovcu punimo vodu. Koliko je dobra i koliko je vrijedna ta ukusna i bezbojna tekućina. Treba doći na Velebit da se uvjeriš, a ima je samo 3,5 % na kugli.



Čaškasti encijan-Gentiana calycina (anisodonta)



Trepavičavi encijan-Gentiana ciliata



Babin vrh 1723 mnv



Vaganski vrh 1757 mnv



Malovan 1709 mnv



Još malo



"mali" Zir i lička Plješivica

Staza vodi padinom Babinog vrha na Vaganski vrh, kraj Malovana do pod Sveto brdo. Prošli smo raskrsnicu s Bukovom stazom, s Lipom stazom, za Bunovac, za Ivine vodice i za Vlaški grad. Na ovo zadnje raskršće se vraćamo nakon uspona. PD "Željezničar" iz Gospića organiziralo je pohod pa je na vrhu bilo gužve.



Tulove grede sa Svetog brda



Prema sjeveru



10 zapovijedi



Sveto brdo 1751 mn



Vlaški grad 1383 mnv



Kratko smo se zadržali

Cijelom dužinom staze, sedam sati hoda, imali smo vidike čas na more, pa na Liku. Ne mogu ništa izdvojiti, sve je "nadnaravno lijepo" (Željko Raukar, novinar). U skloništu "Vlaški grad" planirali smo noćiti. Da li je neuredna baraka ili bliski susret s medom bio presudan, ali brzo smo se složili da nastavimo do skloništa "Ivine vodice". Ako bude prebukirano morati ćemo nastaviti do Borisovog doma. Imali smo sreće, veliko društvo na "Ivinim vodicama" je nakon odmora produžilo, a mi smo ostali sami.



Pluća Paklenice



Krvotok Paklenice

Nedjelja je bila najlakši dan. Spuštanje do Paklenice, stazom 8 uz potok stižemo u Pariće na naručenu maneštru. Padelu smo ispraznili, domaćinima obećali ponovni posjet i svratili do doma da se oprostimo od Valtera. Po stazi kolona šetača, na parkiralištu automobila kao da je utakmica. Napokon smo ruksake ubacili u bunker, obukli tenisice i krenuli do kampa na kupanje.

 

Akt

Četiri dana prekrasnog vremena, četiri dana hodanja po nacionalnom parku Paklenica, četiri dana s teretom na leđima, tri noći spavanja u vrećama, boćanje na Strugama, Vaganski i Sveto s otvorenim vidicima, sve to neću nikad zaboraviti. Plan je ostvaren. Nigdje nismo žurili, nigdje nismo kasnili.



Parići

Hvala Valteru, Branku, Dadu i Žutom što su pratili naše kretanje. Hvala Zdenki, Brunu i Zvonku na društvu, strpljivosti i podršci. Hvala mojoj planinarki.



Kupanje za finale

drifter_i @ 08:25 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 8, 2010


Putokaz u Brušanima

Staza za Konjevaču počinje u Brušanama kod oznake "Poučna staza Terezijana". Makadamskom cestom, izlokanom oborinskim vodama, uz korito Suvaje do lovačke kuće, na nadmorskoj visini od 650 metara, počinjemo uspon. Dva puta prelazimo šumsku cestu, zaobilazimo oborene bukve, javore i hrpe granja, da bi izašli na Sadikovačke doce. Tu se otvara vidik i otkrivamo gdje smo. S desne strane je Mali Sadikovac, a s lijeve Konjevača. Kamena glavica, koja se izdiže nad šumom, je Mala Konjevača. Ovdje svaka planina ima svoju Malu.



Na Sadikovačkim docima



Mala i Velika Konjevača sa Sadikovačkih livada

Ovo je mjesto za kratki odmor, jer slijedi najteži dio staze. Prvih petnaest minuta teško se probijamo kroz šumoviti kamenjar. Treba paziti na markacije! Slijedi strmi uspon po kojem je teže spuštati se. Penjali smo se 1:30 do izlaza iz šume pod sam vrh. Staza vrlo malo vijuga, jedino na mjestima gdje se mora zaobići prepreka. Nevjerojatno uzbuđenje na travnatom vrhu.



Veliki Sadikovac s Konjevače



Sadikovački doci s Konjevače



Vidik na srednji i sjeverni Velebit



Konjevača, poskokova kućica



Vidik na Crni vrh i Oštri Kozjak



Vidik na Ličko polje i Gospić



Vidik na Šuplji, Vlaku i Ždrilski kuk u sredini



Vidik prema južnom Velebitu



Vrh Konjevače 1381 mnv



Sve do Osoršćice



Lijevo Sadikovac, Dabarski kukovi i desno Ljubičko brdo

Još jedna planina me osvojila. S jedne strane Lika, a s druge more. S jedne strane vrhovi južnog Velebita, s druge srednjeg i sjevernog Velebita. Ličko polje s razbacanim kućama Gospića istočno od nas. Zapadno i jugozapadno gledamo Pag, Maun, Olib, Silbu, Molat, Mali Lošinj i još puno kamena u moru, preko Šupljeg i Ždrilskog kuka. Stjenovita glava kuka od Crmušišta ističe se prema jugu, a nama desno prema sjeveru 1286 metara visok, ali niži skoro 100, Veliki Sadikovac isprepleten travom i stijenama u pravilnim linijama. Razgledan vrh zahvaljujući odličnoj vidljivosti koju smo danas imali.

Moram ga uvrstiti u anketu za najljepši vidikovac, a pitam se da li bi ga ikad ispenjao da nije obvezan vrh u Ličkim gorskim biserima. Nisam znao ni gdje je, dok nisam dobio planinarski dnevnik "LGB". Jesam li pristran zato što se vidi more? Ispenjali smo ga lakše od očekivanog, u tri brutto sata, a govorili su nam o teškom usponu. Jesam li pristran zbog uspješnog uspona? Na vrhu mala piramida od naslaganog kamenja, kao i na većini vrhova. Poskok je tu našao zaštitu, a mi smo zaključili da svaki vrh ima svog poskoka. Mislili smo tu nadoknaditi kalorije, ali smo se povukli da ga ne uznemiravamo.

Spust je bio, kao što smo i očekivali, težak, zahtijevao je veliku koncentraciju i napor. Na Sadikovačkoj livadi smo ipak odmorili i marendali. Morali smo preplašiti jato prepelica iz hlada. Tu je i raskrsnica, desno vodi staza prema Sadikovcu, a ravno prema Ždrilskom kuku, Piskovitoj kosici i Raminom koritu. Za još jedan sat spustili smo se do automobila. Jedan prekrasan dan i prelijep vrh,  puno ljepote za ponijeti sa sobom.

drifter_i @ 22:12 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 7, 2010


Cumulonimbusi u zaleđu

Na cesti od Karlobaga prema Baškim Oštarijama treba skrenuti za Ledenik. Asfaltnom cestom do zadnje kuće, jedine naseljene, u selu Budaci. Mate je obično negdje oko kuće, ima radionu na otvorenom. Staza počinje kraj lajavog psa. Uspinje se kamenjarom i makijom. Pogled ne može pobjeći od istaknute stijene Velinca, a vidik je otvoren prema moru i Pagu. Na budačkim livadama čuje se zvono stoke.



Vidik na Pag sa staze





Stijena Velinca



Urodica velebitska - Melampyrum velebiticum



Klifovi kroz koje prolazi staza



Vrh Velinca

Uspinjemo se očekujući da ćemo skrenuti desno od klifova, koji se čine neprohodni, zaobići ih i po grebenu nastaviti prema vrhu. Druga staza, koja od Dabarske kose ide Premužićkom, spaja se tu negdje gore. Prošli smo kroz uski usjek među liticama i našli se na  šumovitoj i pitomijoj uzvisini. Još deset minuta i na vrhu smo. Dva puta se oglasio Matin pas, dolazili su novi planinari.



Velinac 965 mnv 



Vidik s Velinca



Vidik prema Kizi



Ribarica i Cesarica



Karlobag

Teški, sivi oblaci polegli su na vrhove u zaleđu, ali je zato prema moru, jugozapadno i zapadno, vidljivost odlična. Svaka kuća u Karlobagu, Ribarici i Cesarici se jasno vidi, pa čak i u Pagu. Budakovo brdo u zaleđu proviruje preko nešto nižih planina. Kiza i Medvjeđi kuk prema istoku su kao crnobijela fotografija. Nema vjetra, izabrali smo, uz pomoć prognoze, pravi dan za ovaj uspon. Po buri se ne bi usudili. Stazom od Dabarske kose je 2:30, a nama je od auta u Budacima trebao jedan sat.



Povratak



Velinac iz Budaka

Kad smo sjeli u auto počelo je kapati. Krenuli smo na Dabarsku kosu odlučiti gdje ćemo dalje. Oblaci dolaze, prolaze i nestaju. Na Butinovači još nismo bili. Nije daleko, samo 0:45. Valjda nas neće kiša.



Češnjakasti luk - Allium scorodoprasum



Kuk Čelinac i Ravni Dabar



Dabarski kukovi prema sjeverozapadu



Kiza

Staza se blago uspinje, malo po livadi, pa kroz šumarak, do stijena pod vrhom. Vrh je kamena ravan, na koji dolazi put od Kize i drugi od Prpe. Najinteresantniji je vidik u Ravni Dabar i kuk Čelinac iznad planinarskog doma, nekadašnje škole.



Butinovača 1127 mnv



S vrha Butinovače



Bresina točkasta - Micromeria thymifolia

S vrha Butinovače pruža se vidik na sjeverne Dabarske kukove s dominantnim Bačić kukom i ostale kukove s Kizom prema istoku.
U novom dnevniku planinarskog puta "Velebno" Butinovača je kontrolna točka, zasluženo.

drifter_i @ 18:51 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 6, 2010
Ovaj treći dan nije bio u planu, ali tako je bilo lijepo vrijeme da smo "morali" produžiti planinarski vikend.


"Vila Velebita" na Baškim Oštarijama

Doručak u planinarskloj kući Vila Velebita i pokret prema Gospiću, odnosno prema selu Aleksinica. Polazna točka za jedan od ličkih bisera – Ostrovicu je na kraju sela, odnosno na početku Donjeg Pazarišta, oznaka je na stupu.


Početak uspona na Ostrovicu


Ovo bi trebalo obnoviti




Ostrovica je u prošlosti bila srednjovjekovna utvrda u vlasništvu  Nikole IV. Frankopana. Danas su to jedva vidljivi kameni ostaci do kojih vodi planinarska staza, koja je jednim dijelom uklesana u stijenu. Za jedan sat ispenjali smo ovaj biser s kojeg se pruža prekrasan pogled na Ličko polje.


Vidik s vrha


Ostrovica 845 mnv


Ne ću da vjerujem da su to planinari ukrasili


Vidik na Pazarište


Uklesane stepenice


Čuvar mosta


Ostrovica iz Aleksinica

Dan je bio takav da se ljepši ne može poželjeti pa smo uživali u vidicima. Drugi dio ekipe se javlja sa Sviščaka i kreću na Snežnik.
Za povratak do auta trebalo nam je pola sata. Krećemo natrag prema Gospiću i usput stajemo u Smiljanu, ali vrlo kratko, budući da Nikoli Tesli ipak treba posvetiti malo više vremena nego što ga mi imamo danas na raspolaganju. Zato nastavljamo dalje prema  Jadovnom kroz selo Trnovac, gdje na šumskoj cesti parkiramo i nastavljamo po markaciji uspon na Oštri Kozjak. Treba obratiti pažnju na oznaku nisko na kamenu pokraj ceste za početak staze.


Putokaz za Oštri Kozjak

Uspon je vrlo strm, kao i kod većine ličkih bisera, a i staza je puna polomljenih grana, tako da nam penjanje ide malo sporije. Ipak do raskršća na grebenu došli smo za 0:40, a do vrha za 55 minuta. Bili smo razočarani jer na vrhu nismo našli žig LGB. Vrh Oštrog Kozjaka obojen je u plavo i žuto, namirisan vrijeskom, a sunce i plavo nebo upotpunjuju doživljaj. Upijali smo tu ljepotu.


Oštri Kozjak 1168 mnv


Vidik na Gospić i Ličko polje


Kokoška - Neottia nidus avis


Stijene Sklopine, s Oštrog Kozjaka

Pogled na Gospić i Oštru, Sadikovac,Visočicu, Konjevaču, stjenoviti Crni vrh tu u blizini i Brušane u dolini, zaustavlja dah. Nakon odmora krećemo natrag i za 0:40  stižemo do auta. U Trnovcu smo imali bogatu marendu u ambijentu "tko to može platit".


Crkva Sv. Nikole Blaženog u Trnovcu

Kad smo mi počinjali uspon na Oštri Kozjak druga ekipa je več bila na vrhu Snežnika.
Vrijeme je da krenemo kući. U vožnji prema Karlobagu dogovaramo susret sa rapskom Zdenkom. Sudar je bio u palninarskom domu "Miroslav Hirtz" u Jablancu. Kratko prepričavamo trodnevnu avanturu uz puno smijeha. Radostan trenutak je nazdravljen hladnim pivom sa željom da slijedeći vikend provedemo zajedno.


Kod planinarskog doma "Miroslav Hirtz"


Jablanac


Bilo nam je ...

drifter_i @ 08:24 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 19, 2009
Bijeg na Velebit

Pobjegli smo od rekordnih temperatura. Planina je mjesto za takav bijeg. Do Kugine kuće, planinarske kuće na Srednjem Velebitu, nismo još bili. Preko ljeta imaju stalno dežurstvo. Raj. Samo treba doći do nje, a to je pothvat. Dva sata vožnje do Krasna. Uskom krivudavom asfaltnom cestom do Štirovače, mimoilazeći se s kamiončinama koji prevoze debla, velebitsko bogatstvo. Zatim slijedi makadamska cesta do cilja. Auto nakon godine dana gubi 10% na vrijednosti, a nakon ovih 10 kilometara također. Na naše iznenađenje pred kućom je pet automobila. Pozdravljamo se s dežurnim planinarima.



Putokazi kod Kugine kuće

 Ovo je polazište za nekoliko pravaca, na stablu je puno putokaza. Mi prvo biramo Lisac. Do vrha ima sat vremena strmom stazom, za koju se pitamo kako po njoj kad je mokro. Ide se kroz šumu, a pred sam vrh počinje livada. Na naše iznenađenje Lisac sa 1449 mnv je lijep vidikovac. 



Lisac 1449 mnv



Vidik na Laktin vrh

Strmina na povratku ipak nije ni naporna ni opasna kako se činilo. Osvježenje i presvlačenje kod auta.
Laktin vrh je slijedeći cilj. Opet staza kroz šumu, što po ovoj vrućini dobro dođe. Sat i pol nam je trebalo do vrha. Vrh je gol, livada. Znali smo to.
 



Greben Laktinog vrha


Trebao mi je vidikovac na Dabarske kukove. S Budakovog brda smo pred petnaest dana gledali i snimali Šatorinu, Lisac i Laktin. Čekali smo da sunce prođe zenit da nam ne smeta u tom jugoistočnom pravcu. Nije idealna vidljivost, ali vidi se niz kukova. Sad smo ga sa svih strana snimili i uživali u vidiku na niz šiljatih stijena od Kize do Bačić kuka. 



Vidik na Dabarske kukove s Laktinog





Veliki žednjak - Sedum maximum


Bačić kuk s Laktinog



Laktin vrh 1504 mnv, u pozadini Šatorina

Za prirodu se baš ne može reći da je nedirnuta. Nekoliko puta smo prelazili šumsku vlaku, a čuje se bager koji već probija novu.




Kugina kuća

 U domu uz pivu i ćakulu brzo prolazi vrijeme, a i ne žuri nam se. Planinarske priče i razmjena informacija s veteranima su više nego zanimljive.




Careva kuća na Begovači

 
Opet onih deset kilometara makadama do Štirovače. Vidjeli smo putokaz za Pisani kamen. To nas već duže vrijeme privlači. Ovo je prilika.
Nakon Begovače skrećemo desno na makadam. Jedan sat je do tog povijesnog dokumenta na stijeni.
Koliko znam takvi dokumenti su po muzejima, a ovaj je na mjestu gdje je i nastao, zahvaljujući svojoj težini od dvije i više tona. 




Natpis na stijeni - Pisani kamen

Tekst u prijevodu: "Po dogovoru granica između Ortoplinaca i Parentinaca. Pristup do žive vode Ortoplincima otvoren  500 koraka i 1 širine."
Razlog spora je izvor žive vode, kojih je na Velebitu malo. Dva plemena se nisu mogla dogovoriti oko izvora Begovača, kako ga koristiti, pa su intervenirali Rimljani. Događaj je iz 4. stoljeća. Tekst je prepisivan više puta i prevođen. Da li je tekst dobro interpretiran, da li je ispravno rekonstruiran, to mi sad nije važno. Mi sad tu stojimo. Zamišljam da su na tom mjestu prije toliko godina stajali predstavnici plemena, odgovorna osoba za pregovore, znalac latinskog, klesar, vojna pratnja i tko zna tko još. To me uzbuđuje, ali i na nešto podsjeća.
U Krasnom je već sunce zašlo, zato žurimo na brdo sa svetištem. Zalaz nije zanimljiv, ali je zato crkvica M. B. od Krasna otvorena. 



Crkvica M. B. od Krasna



Detalj stropa


Oko 22:00 dolazimo doma umorni, žedni i gladni, ali puni utisaka i doživljaja.
 



Na pravom mjestu u pravom trenutku, negdje iznad Sv. Jurja

drifter_i @ 22:35 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, listopad 13, 2006
Napeto pratimo prognozu već danima. Velebit je ćudljiv i treba biti oprezan. Uspoređujem nekoliko prognoza i odlučujemo se. SMS-om šaljem rezervaciju dežurnim planinarima na Alanu. U srijedu 13:00 je pokret. 

Rožanski vrh sa Seravskog

Vozimo se za Senj i Sveti Juraj, pa preko Oltara (putokaz Turin Ski Krč) na Krasno i šumskom cestom za Štirovaču. Očekujem kamione, na što su nas upozorili, radni je dan, pa vozim 30 km/h. Na raskršću ceste za Zavižan i ulazu u NP Sjeverni Velebit stajemo pred informativnim panoom i kartom. Je li to bila intuicija, ali upravo se spušta uskom cestom šleper s trupcima. Malo ima ovakvih proširenja za mimoilaženje. Planinarska “Careva kuća” na Begovači je zatvorena, na Mrkvištu također. Tu skrećemo na bijelu cestu za Alan, a asfalt nastavlja još 3 km do Štirovače. Od Krasnog do Alana smo vozili jedan sat, puno za 35 km, ali po planu. 

Seravski vrh

Upoznajemo se s dežurnim planinarima, domaćinima, Irenom i Štefom i bretonskim goničem, kujicom Dinom. Predlažemo da nas smjeste u sobicu do kuhinje, ali Irena nam nudi “Predsjedničku sobu”. Za taj izbor smo joj zahvalni, jer nam je bilo ugodno toplo na spavanju, soba je iznad kuhinje. Kad smo se smjestili stižu dva Šibenčana istog imena i prezimena,  koji vole gaziti Velebit. Zapričali smo se i skoro zakasnili na zalaz. Žurimo na poziciju. Rab i dio Paga s Lunom se vide, ali ostalo zbog sumaglice ne, pa i sunce ranije nestaje. Javljamo se djeci, da ne brinu. U toku večere dolaze tri Slovenca, od kojih je jedan već godinama na Rabu. Ivo, rodom s Bleda, vodi eko park “Zidine” u Loparu, jedini takve vrste u Hrvatskoj. Naravno, to i arheologija na Rabu, pa gljive, Hajdučki kukovi i lepeza tema razvila se u toploj kuhinji planinarske kuće na 1340 mnm. Dižem se u 4. Moram u šetnju. Noć obasjana mjesecom, a zvijezde me podsjećaju na Sv. Lovru. Noć prije, u to doba, je medo čitao kartu na panou pored kuće, kažu. Buđenje sa suncem. Vidik iz kreveta na more. Vani je mraz i temperatura od –10C. Štef kaže da je Vukušić na Zavižanu mjerio 5 stupnjeva, ali u kući. Nema vjetra. Kava, čaj i malo peluda je doručak. U 9 se pozdravljamo sa Šibenčanima, njima se približio odlazak nakon četiri dana na Alanu, a Ireni poručujemo da se vidimo oko pet popodne.

Veliki Kozjak s Krajačevog kuka

Krajačev kuk


 
Mraz je na livadama, a mi smo već u kratkim rukavima. Jedva čekam da stignemo do prvog vrha iz plana. Seravski vrh (1661 mnm) je osunčan i izgleda jako pitomo. Ostavljamo ruksake na putu. Otvaraju se kukovi, prema moru preko kamenitog Rožanskog vrha je maglica, a prema jugu se ne može snimati zbog sunca, ali vide se masivni vrhovi južnog Velebita. Prema sjeveru se ocrtavaju Balinovac, Veliki Zavižan, Vučjak, niz Rožanskih kukova s Gromovačom, Pasarićevim kukom, Crikvenom i tu na dohvat Krajačev kuk. U blizini je i Goli vrh, koji sa svojih 1669 metara i blagim padinama skoro ne upada u oči, jer desno u daljini se vidi kamena kapa Velikog Kozjaka (1625 mnm). Neke kadrove ostavljamo za povratak, kad sunce promijeni položaj, a sad nam pozira mjesec. Šumovitim bokom Golog vrha približavamo se Krajačevom kuku. Prvo raskršće staze za Lubenovac i odvojak za kuk prolazimo. Na drugome skrećemo. Ponovo ostavljamo ruksake i štapove. Penjanje od pola sata do vrha ne izgleda strašno. Iz šume izlazimo na stijenu. Do sada je sve bilo dobro, ali dalje ne izgleda tako. Hrbat po kojem idu oznake nije simpatičan. Kleka je jedino osiguranje, a lijevo i desno se ruši. Skupljam hrabrost i nastavljam, na mjestima četveronoške, ne gledajući u provaliju. Planinarka je pratila moj pothvat i snimila foto strip. Ovaj kuk nas je koštao sat vremena. Osvježili smo se, pojeli pločicu i nastavili. Sljedeća etapa je do Crikvene. Konfiguracija staze se mijenja. Sad više nije ravna niz-uz-brdica. U podnožju Crikvene, glatkog monolita, snimamo figuru žabe, jedine izbočine na stijeni. Penjemo se stepenicama kroz “Crikvena pass” (op. autora ovo je ®). Najatraktivniji dio staze je pred nama. Provalija s jedne, stijena s druge strane, pa provalija s obje, i tako do Rossijevog kuka i novog prijelaza. Na poučnom panou čitam “Jelar breča”. Sad znam što je to, poučili su me. Kad se otvorio Pasarića kuk, odahnuli smo. Cilj je tu, Rossijevo sklonište. 

žabac na Crikveni



Rossijevo sklonište i Pasarića kuk

Pet sati nam je trebalo, a upute kažu tri sata, jasno bez usputnih vrhova. Izotonični napitak i pločice za obnovu. Upisujemo se u dnevnik i čitamo utiske. Žiga nema, nekome je suvenir, nama su snimke za uspomenu. Premužićku smo gazili od Zavižana do Rossijeve, a sad i od Alana. Kad bismo imali šofera da nas ostavi na Oltarima, pa nas pokupi na Štirovači nakon par dana. Svita se povećava, snimatelj, šofer, tko nam još treba? Na povratku imamo nekoliko mjesta za foto-session, sunce je promijenilo položaj. Koliko će nam trebati do Alana? Zamišljamo ručeru na klupi ispred kuće obasjane suncem. U podnožju Seravskog vrha snimam panorame kukova. Istočno se ističe travnati vrh Goljaka, samo 1605 mnm, i Golića ispred njega, idealno za jednu šetnju od doma. Postaje hladnije. U podnožju Alančića snimam sipinu, interesantan kadar. Dan je bio za pamćenje. Vedro, bez vjetra, toplo, u ovo doba godine ne može biti ljepše. 

Goli vrh s Premužićeve staze



Nešto prije 18:00 stižemo, nakon tri sata. Presvlačenje, pranje i gozba. Šetnja na vidikovac za Rab, kičasti zalaz i na domet mobilne mreže. Slikam profil “biste” medvjeda uz zalaz sunca s idejom da tu podvalu pošaljem prijateljima uz poruku “pozdrav s Alana”. Irena nam je pripremila palačinke, naravno s domaćom marmeladom. Možete li zamisliti velebitske palačinke? Šteta što sam se najeo prije, jer napravila je pun bratvan. Večeras smo ranije na spavanju, umor i emocije su nas svladali.
Budi se petak 13. Kroz prozor se vide oblaci nošeni burom. Nije hladno kao jučer, 50C. Spremamo se za doma. Hoće li biti bliskih susreta s kamionima? Datum je simboličan. Nešto bi se moglo dogoditi. Opraštamo se s dežurnim planinarima, uz obavezno “vidimo se!”. Niska naoblaka nas je pratila cijelim putem do Krasna. Svetište na brdu ima prekrasan vidikovac na Velebit, ali ne danas. Nastavljamo za Kuterevo, iako nam nije bilo u planu. Jesenje boje nas zaustavljaju nekoliko puta. 

sipina na Alančiću

Flora je raznolika, ne prevladava ni jedna vrsta, a svaka ima svoju boju. Zadnju memoriju na kartici trošim na medvjede, Janja Zora i Mrnjo Brundo. U povratku tražim espresso, fali mi, i tako sve do Jurjeva. Na rivi uz kavu privikavamo se na novu temperaturu i 0 mnm. 

Mrnjo Brundo

Do Rijeke smo vozili bez problema, nema kolona, iako je bilo kamiona, ali ne i šlepera s trupcima. Kad smo se raspakirali, šok! Ostavili smo cipeletine na šoški (ovo me podsjeća na Armiju). Alzheimer mi skriva stvari po kući, ali nisam očekivao da me prati na Alan. Planinar je zaboravio cipele, ajme sramote! Zovemo Marina i Dijanu iz Rijeke. Imamo sreće, upravo se spremaju za dežurstvo na Alanu. Petak 13. je ipak dobro završio.

drifter_i @ 08:43 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 16, 2006
Ovaj dnevnik nije bedeker, ali neki njegovi dijelovi se mogu koristiti kao vodič. Sve ostalo je subjektivni doživljaj s izleta i ne snosim nikakve pohvale.
Več duže vrijeme razmišljam o planinarskoj kući “Alan”, pogotovo nakon što sam doživio Štirovaču, Šatorinu i dio Srednjeg Velebita. Pohod s kopnene strane je bio zavodljiv i trebalo je to obogatiti s morske strane. Prikupljanje informacija je bilo brzo i očito uspješno. Mora se priznati da nas je i teško podnošljiva vrućina potjerala u te visine. Pokret je planiran za petak popodne, dolazak na Alan oko 20 sati i uživanje u zalazu. Na obaveznom vaganju prije izleta imao sam 69. Nisam mogao odoljeti i krenuli smo ranije, bez obzira na 32C i nemoguće uvjete za vožnju. Za 2 sata stižemo na raskršće za Štirovaču, na Jadranskoj magistrali kod Jablanca. Uspon od pola sata po uskoj i asfaltiranoj glisti do ispod “malog” Alana i 1,5 kilometra lošeg makadama do planinarske kuće. Neslužbeni izvori šuškaju o asfaltiranju do Štirovače za iduće ljeto. 



U 18:05 potvrdio sam rezervaciju i dobio informaciju za vidikovac na kojemu ćemo čekati zalaz. Trenutno dežurni planinari, Ljilja i Ante s 24-godišnjim stažom na Velebitu, inače profesori u civilu, od domorodaca zvani “ludi profesori”, pokazali su nam sve znamenitosti kuće i okoline. WC nas se najviše dojmio, nema ga takvog. 



Buljma, ružnog li imena, udaljena pol ure, sa svojih 1451 mnm idealan je vidikovac, a burin puše, trajekti voze za Mišnjak, sunce pada. Oblačimo se, tražimo zavjetrinu, snimamo faze, već zbog ovoga je trebalo doći. 
U kući nema struje, radija, televizije, ali ima planinarskih priča uz “vopi” sa ili bez. Par iz Siska se izmjenjuje s profesorom, a imamo i mi nešto dodati. Sve tako do 23:00, kad smo se sjetili da ne poštujemo kućni red, ali zato i jest tu. Ulazim u vreću kao u škartoc. Vrtio sam se, ne znam koliko puta, tako da se u jutro nisam mogao iskobeljati, nikako otvoriti patent. 



U 8 sati temperatura je 12C. U 9 pokret. Ruta je prijevoj Veliki Alan, Kita, Zečjak i natrag Premužićevom stazom kraj Bilenskog Mirova. Do prijevoja je bijela cesta, koja nastavlja za Štirovaču. Slikamo Ljubin grob i kratko se prisjećamo tužne priče. Kroz bukovu šumu dolazimo do Kite na 1573 mnm. Bukva se medi, a mušice kvare fotografu kadar. Kako vjetar puhne, tako ih nosi u rojevima. Dolje cesta vijuga po rubu livade Bilenski Padež, a u daljini Rožanski kukovi, Veliki Kozjak i južnije Šatorina. Montiram stativ. Ne štedimo memoriju foto aparata. Idemo dalje osvježeni i bogatiji. Taj dio do Zečjaka nije šetnja. Izmjenjuju se bukova šuma, smreke, stijene, hrptovi, ali i krasni vidici. Marke su svuda, nema lutanja. Od dva vrha ne znamo koji je onaj pravi, ali dilemu razbija zadnja dionica. Zečjak na 1622 mnm, drugi vrh Srednjeg Velebita je pod nama. Žig HPS-a otiskujemo u dnevnik, ponovo razvlačim stativ i novih 15 snimaka za uspomenu i za ovjeru. Vidi se Zrće, Osoršćica i sve do Učke. Ispod nas Gornja Branjevina odvojena nizom vrhova od 800 i 900 metara. Kratki rezime u povratku kroz bukovu šumu. Dionica je za pet, šarolika, čak nije ni naporna, a vidici za pamćenje i nove planinarske priče. Savjetovali su nam obratan pravac, ali nismo požalili tvrdoglavost. 

Bilensko Mirovo

Saznajemo da se gljiva koju smo vidjeli i uslikali zove škriplin i da je jestiva dok je mlada i lomljiva, može na roštilju, na gulaš ili pohana, ovisno o ukusima. Spuštamo se na Premužićevu stazu, a njome trče neki momci. Gužva ispred kuće, jer je tu kontrolna točka. Dolaze od Baških Oštarija i nastavljaju prema Zavižanu, druga kontrolna točka, i dalje za Senj. Ovu dionicu su prvi prošli za 3:30, a na putokazu piše 12 sati! Nismo se hvalili svojom turom od 5:30, jer obično treba 2:30. Jedva sam dočekao gozbu, pohano i pomidor. Kratak odmor i planiranje, vratiti se ili ostati - pitanje je sad. Plan je ispunjen, ali želje nisu. Odlučili smo se za još jednu noć. Putovat ćemo ujutro, kad je hladnije, a sad idemo na Alančić. Za samo sat vremena na 1611 mnm. Natjecatelji još stižu, saznajemo da ih je 80-tak, ima i planinarkinja ili planinarica, svejedno, žene su za divljenje. Na Alančiću osuli i gromača koja štiti od bure. Kako tek tuče prava, kad je cesta zatvorena, ovo sad je takva da se ne može stajati, a teško je i snimati. Vidik nije iznevjerio. U Rabu vidim tri zvonika, trebala bi biti četiri. Luka Mišnjak je dolje i još puno otoka, Pleševica i Gornja Branjevina južno, prema sjeveru Veliki Zavižan između bližeg Rožanskog vrha i Golog vrha, istočno Rožanski kukovi i Veliki Kozjak. Akumuliramo hladnoću. Kako će nam biti sutra na povratku? Spavam kao bebica. Ustajanje u 7:00, podgrijana kavica još iz Rijeke, kratka ćakula i doviđenja društvu, očitavanje temperature od 100C u 8 sati i pokret. Puno je pitanja još ostalo. Sve je proletjelo prebrzo. Obećali smo doći opet. Visinsku razliku od tisuću metara i temperaturnu od preko 15C izdržali smo iznenađujuće dobro. U 10:00 smo u Novom na trgu Vinodolskog zakonika željni kave. Da li da pišem o muzeju koji smo obišli, o izložbi sakralne umjetnosti u crkvici Svete Trojice? Ipak, to ne spada u planinarenje. Otvorit ću jedan drugi ili treći dnevnik. Zašto smo se vratili tako rano? Boginja ima koncert na Trsatu i nadam se pjevat će nam “Vilu”. Buran i bogat vikend. Na vagu sam stao u strahu, pokazuje 65.

Muzej u Novom, Ivan Mažuranić
  

drifter_i @ 19:29 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
TagList
Index.hr
Nema zapisa.